'Mali, ti si preslab, dođi kad ojačaš'.
Ovako su Zlatka Škorića, neprijepornu legendu zagrebačkoga nogometa, 1954. dočekali u Maksimiru. Zlatko je pretrnuo, učas, u sekundi, raspršili su se snovi trinaestogodišnjaka da će zaigrati u Dinamu.
'Sanjao sam Dinamo, znao sam da sam najbolji među vršnjacima, ali na selekciji u Maksimiru nisu mi dopustili ni da loptu pošteno udarim, već su rekli: 'Mali, dođi sljedeće godine'. Rasrdio sam se i zakleo da u Dinamo više više neću ići ni na kakve selekcije. U Maksimir ću doći samo u času kad će oni mene tražiti', pričao nam je Škorić, u Zagrebu poznat kao Žoga.
Zlatko Škorić (27. srpnja 1941, Zagreb), dijete trešnjevačkih livada, pošao je u Elektrostroj (kasnije Končar), vrlo solidan klub koji se smjestio uz Fallerovo šetalište (potok Črnomerec).
Na prvim utakmicama igrao je na desnome krilu, ali on je htio biti vratar.
'Uživao sam u intervencijama vratara, njihovim akcijama i čudesnim paradama, kojima su mamili pljesak gledališta. Dvojba: napadač ili vratar kod mene je i te kako postojala, ali naposljetku sam odlučio da ću biti vratar', govorio je Škorić, koji je na vrata Elektrostroja dospio na neobičan način. Tadašnji je prvi vratar Štos slomio ruku, pričuvni je čuvar išao na maturalno putovanje, pa je Škorić trenera zapitao: 'Mogu li ja na vrata'. Bilo je to 1958. Žoga je imao samo 17 godina.
Elektrostroj je potkraj pedesetih godina XX. stoljeća nizao krasne rezultate. U prijateljskom je ogledu, nakon niza Škorićevih briljantnih obrana, Elektrostroj pobijedio Dinamo 2:1. Žoga je u tome času definitivno postao prvi vratar. S Elektrostrojem je potom, nakon kvalifikacijskih ogleda s Mariborom, ušao u Drugu ligu. Žoga se osobito iskazivao kao specijalist za obranu jedanaesteraca. Eto i dokaza: 1959. godine u Kupu Narodnog sporta (danas Sportske novosti) sučelili su se Elektrostroj i tada vrlo snažna Lokomotiva. Ogled je završio 2:2 i jednaesterci su odlučivali o pobjedniku.
'Obranio sam pet jedanaesteraca', pričao je Škorić, dodajući: 'Nakon utakmice prišao mi je jedan gospodin i zapitao me: Škoriću, bi li došao u Dinamo. Nisam odgovorio ništa, sjetio sam se dana kad su me ponizili u Maksimiru. Međutim, nisam tvrdoglavio. Sada su oni mene tražili. To mi je bila dovoljna zadovoljština i uskoro sam potpisao prvi ugovor s Dinamom'.
Škoriću je bilo 19 godina kad je 1960. došao u Maksimir. U početku je vježbao u drugoj momčadi pod palicom trenera Jazbinšeka. U tome je času bio tek peti vratar. Slijed je bio: Irović, Stojanović, Majerović, Dugalić, pa - Škorić. Prvi je ispit bio strašan. Nasuprot je bila - Barcelona. Antolković je već u 30. minuti morao povući iz igre indisponiranoga Mirka Stojanovića i među vratnice stao je Škorić. Branio je vrlo dobro. Ali, još je uvijek morao čekati svoj trenutak. Koji je dočekao nakon Irovićeve ozljede. Kad je ponovo stao među vratnice, broj 1 nije ispuštao sve do odlaska u vojsku 1967.
Škorić je međutim čekajući pravu priliku u prvoj momčadi imao odličnih utakmica igrajući za mladu momčad Modrih. "Imali smo sjajnu momčad. Mladi Rudi Belin i Čarli Braun, pa Bišćan, Meštrović, mlađi Perušićev brat, Lipošanović, Cvitković, Kobeščak, Haraminčić, Petrunić, Ribić pa jedno vrijeme i Štef Lamza. Jednom smo "morali" ispasti u četvrtfinalu Kupa jer bismo u polufinalu igrali s našom prvom momčadi. Toliko smo bili dobri. U jesen '67. u prvu momčad prebacili su nas sedmoricu, što je u to vrijeme bilo nezamislivo."
Imao je Škorić i svoje uzore. "Monsidera sam sam jednom gledao, sjajno je na toj utakmici skinuo loptu iz rašlji Vladeku Gruškovnjaku. Glasera ne pamtim. ALi, Lav Jašin je bio taj. Možda sam se baš zbog njega navukao u crno, a bio sam mu s tim dugim rukama nekako i sličan. Na jednom mi je humanitarnoj utakmici pružio ruku i bio sam sretan kao dijete. Znate, ja nisam bio toliko atraktivan golman u obrana, pokušavao sam sve riješiti jednostavnije, u dogovoru s obranom. Kad bih sve posložio kako treba, meni bi ostali samo "otpatci". To je bio moj stil."
Skroman je Škorić, jer bio je on pravi "pauk" koji je hvatao sve što bi išlo prema njegovoj mreži.
Škorić je s Dinamom osvojio Kup velesajamskih gradova 1967, četiri godine ranije zaigrao u finalu istoga natjecanja, a nanizao je i četiri pokala jugoslavenskog kupa: 1960, 1963, 1965. i 1969.
Jedna od najblistavijih Dinamovih pobjeda stigla je u veljači 1967. Modri su u prijateljskoj utakmici u Glasgowu pobijedili Celtic 1:0. Škorić je bio na najvišoj razini. Škotski novinar Glyn Edwards zabilježio je: 'Celtic je igrao dobro, ali iznenađujuće dobar bio je i Dinamo, koji je igrao pametno i zrelo i koji je imao sjajnoga vratara. Što nije zaustavila Dinamova obrana, zaustavio je vratar'.
Zlatko Škorić tom je zgodom impresionirao Jocka Steina, velikog menadžera u to doba vodeće europske momčadi (Celtic je 1967. osvojio Kup prvaka). Stein je Škorića, kojega nije bilo moguće svladati kad je imao svoj dan, htio dovesti u Glasgow.
Pregovori su bili vrući. Škorić je htio poći. Dinamo je bio spreman pustiti ga, ali sve je propalo na 'banalnom' detalju – sređivanju papira. Kad su Ivan Šibl, predsjednik Dinama, i Škorić došli u Beograd, u uredima NSJ-a saznali su kako je baš pola sata prije njihova dolaska odlučeno da više niti jedan nogometaš ne može u inozemstvo prije 28. godine. Škorić je bio na pragu 27. i umjesto u Glasgow otišao je u vojsku. Kad je 1969. izišao, Stein je ponovo zvao. Sastanak je bio u Londonu. Škorić je u zračnu luku stigao s prevoditeljem Krunom Simonom i novinarom Vladimirom Anzulovićem. Nakon formanosti, prešli su na uvjete.
'Stein je prozborio: Mogu vam ponuditi 5.000 funti i kuću u kojoj ćete živjeti i koju ćete moći prodati nakon isteka ugovora'. Mi smo se pogledali i nakon zaključka 'pa kakav je to novac' pregovori su propali.
Dvije godine potom, 1971, susreo sam se sa Steinom u Stuttgartu. Kazao mi je kako mu je bilo žao što nisam došao u Glasgow. Odgovorio sam kako je i meni bilo žao, ali da je 5.000 funti mjesečno bilo zaista premalo. Stein je duboko uzdahnuo i procijedio: 'Ah, kakav nesporazum. Mi smo vam nudili 5.000 funti tjedno' – pričao nam je Škorić, duhovito dodajući: 'Ajoj, kakav je to bio faul na Heathrowu'.
Škorić je imao krasnu karijeru: Elektrostroj (1958-1960), Dinamo (1960-1969), Olympique Avignonnais (1969, 1973-1975), Olimpija Ljubljana (1969-1971), Stuttgart (1971-1972), Bayern (1972-1973), Zagreb (1975-1976). Čuvao je vrata jugoslavenske reprezentacije osam puta, a nastupio je i na OI 1964. u Tokiju. Nakon igračke karijere, u Zagrebu je završio Višu trenersku školu. Među inima, vodio je i reprezentaciju Angole.