U modernijim vremenima nogometa svijet navijača najviše se divi napadačima. Lovorike samo iznimno pripadnu veznim igračima. Braničima se to samo slučajno može dogoditi. U svijetu struke već odavno su hijerarhije važnosti aktera po linijama ujednačene, s manjim odstupanjima. U donedavnim varijantama defenzivnije igre s protunapadima treneri su jako držali do obrambenih majstora. Posljednjih godina, kada je favoriziran ofenzivni nogomet, važnost braniča postala je struci još značajnija.
Josip Šimunić nije ostvario individualno glamurozna priznanja u razmjeru izvanrednog mu tehničkog talenta. No, Joe, kako su ga svi zvali u godinama Vatrenih, uživao je itekakva priznanja trenera, suigrača i navijačkog puka svih momčadi u kojima je nastupao. Razina respekta njegovu nogometu nadilazila je kvalitativne razine klubova u 20 godina profesionalne karijere. Ne zato što su ti klubovi bili slabi, nego iz zato što je imao takve kvalitete da je čudno kako nije postao članom nekog iz reda top klubova Europe…
Šimunić je bio igrač s velikim ‘i’. Tehnički besprijekoran unatoč visini (195 cm), taktički inteligentan, iznimne mirnoće, s izvanrednim osjećajem za “čitanje” igre, mogao je igrati onako kako je on doživljavao nogomet. Igranjem! Još od početaka u Australiji, kada je s nepunih sedam godina počeo organizirano trenirati, imao je poseban odnos s loptom. Vidjelo se zarana, govore svi njegovi treneri iz djetinjstva, da će biti i poseban igrač.
Juro i Anka Šimunić su se iz Fojnice u Australiju otputili početkom 70-ih godina. U Canberri se 1978. godine rodio Josip, koji ima još brata i sestru. Skromna i ponizna obitelj živjela je skladno. Kao dio hrvatske zajednice roditelji su odgajali svoju djecu u duhu običaja i pripadnosti dalekoj domovini. Takav pristup presudno će definirati životne i profesionalne Šimunićeve izbore.
- Najvažniji čovjek i najbolji trener karijere bio je moj otac. Radio je težak posao da bi osigurao pristojnu egzistenciju obitelji. No, bez obzira što se vraćao jako umoran s posla, uslišao bi uvijek moju želju da idemo na nogomet. Učio me sve što je dobro i ispravljao greške. Kao i u životnom odrastanju. Želio je da izrastem u dobrog čovjeka koji poštuje druge i nikad ne zaboravlja odakle je potekao.
Josip Šimunić postajao je upravo ono što je njegov otac htio.
- Ako moram nekako okarakterizirati Joea, onda mogu samo jedno reći - ljudina! - kazao je najbolji svjetski igrač u 2018.godini Luka Modrić.
No, mršavi dugajlija iz Canberre izrastao je i iznad roditeljskih očekivanja kao nogometaš. Vrlo se brzo pronio glas o kvalitetama igrača koji je znao igrati prvo u napadačkim rolama, a potom češće u sredini terena. S desetkom na leđima Šimunić je grabio dugim koracima između suparnika i prostor osvajao s lakoćom, no sve to ne bi bilo toliko dojmljivo da nije tehnički bio sjajan. Toliko je dobro kontrolirao loptu da su najčešće bile dvojbe promatrača je li dešnjak ili lijevak. Igrajući u klubu Croatia Canberra, potom u Melbourne Knightsima potvrđivao je famu o izvanrednom tehničaru. Zaslužio je svojevremeno i poziv u Australski institut za sport, gdje su trenirali najtalentiraniji sportaši te ogromne zemlje.
Ron Smith jako je važna osoba u karijeri Joea Šimunića. Taj engleski trener, nekad igrač Tottenhama, na vrijeme je uvidio koja je idealna pozicija za Šimunića.
- Primijetio sam da nedovoljno trči za poziciju veznog igrača, ali i da sukladno visini te izvanrednim tehničkim vrijednostima može postati vrhunski centralni branič.
Bio je pronicljiv Smith. Šimuniću se dopala ideja, igre su mu bile sjajne, iako su treneri morali korigirati njegovu neizostavnu zaigranost. Njegova fantastična mirnoća s loptom omogućavala mu je prevladavanje rizičnih situacija, ali je trenerima izazivala nemire. Joe je bio takav tip. Bio je jako ponosan na svoja znanja. Još kao 14-godišnjak, kad su ga stariji zafrkavali da ne može žonglirati koliko govori, zainatio se. Bratu je kazao da uzme kameru i snimi ga u dvorištu kuće kako žonglira. Taj mu je izazov trajao puna tri sata a da lopta ne padne na tlo. Kopirao je snimke i podijelio starijim igračima i dokumentirao svoje izvanserijsko tehniciranje…
Pravi nogometni život za Šimunića je počeo u vrijeme dok su Vatreni osvajali broncu u Francuskoj. Joe je postao dio prve momčadi HSV-a. No, nije imao sreće u tom klubu. Zbog loma pete metatarzalne kosti imao je dužu pauzu. Kad se vraćao, ozljeda mu se obnovila čak četiri puta. Ozbiljno ga je to uzdrmalo, čak je pomišljao da je najbolje prestati s nogometom. Nakon nešto više od dvije godine muke u Hamburgu otišao je u Berlin. Hertha će biti njegov dom idućih devet godina, u kojima je postao ljubimac navijača i klupska ikona. Bio je voljen zato jer je uz igračke kvalitete iskazivao veliko poštovanje prema svima, od vodstva preko struke i suigrača do posljednjeg zaposlenika na stadionu, te navijača.
Poslije Herthe, koja nije iskazivala dovoljno ambicija, Šimunić je otišao u Hoffenheim, gdje se zadržao dvije godine. Naposljetku, s 33 godine odlučio je zaigrati u Hrvatskoj, u ligi gdje su iskustva prije njega stjecali dragi mu prijatelji iz Australije, Mark Viduka i Josip Skoko. Činilo se da je Šimunić blizu Hajduka, ali je Dinamo bio konkretniji i u siječnju 2015. osigurao vrijedno pojačanje. S Modrima će osvojiti šest od osam trofeja karijere. Prije toga imao je dva kup-trofeja iz Njemačke.
Sve svoje osobne trofeje ispunjene čašću i ponosom, strašću prema nogometu, s emocijama prema zemlji koju je doživljavao kao svoju domovinu, Šimunić je proživio s Hrvatskom. U nacionalnom dresu odigrao je 105 utakmica nakon što je 2001. debitirao protiv Južne Koreje u Seoulu, pod palicom Mirka Jozića. Prvi natjecateljski nastup imao je na debiju na Mundijalu u Japanu protiv Meksika. Od tada je postao nezamjenjiva karika postave Vatrenih.
Jedinstven je Šimunić, koji je 96 utakmica od 105 odigrao po 90 minuta. Po mojemm mišljenju najimpresivniji je bio na Euru 2008. kada je s Robertom Kovačem činio najbolji stoperski tandem Europe. Ispraćen sa skepsom kao i R. Kovač, zbog promjenjive forme, Šimunić je to shvatio kao još jedan od izazova da potvrdi svoju klasu. Prava je šteta da je jedan trenutak dekoncentracije protiv Turaka onu Hrvatsku zaustavio na putu prema finalu.
Bolna točka njegove reprezentativne karijere je Euro 2012. Tamo ga je Slaven Bilić ostavio na klupi sve tri utakmice, pretpostavivši mu u tandemu s Ćorlukom Schildenfelda. Šimunić je jako teško podnosio takav status, ali se do kraja prvenstva suzdržavao od reakcije radi mira momčadi. Gorčinu je istresao po povratku, iako je Bilić zaključio izborničku eru i prepustio mjesto Štimcu koji je Šimuniću vratio status člana udarne postave. Sudjelovao je u turbulentnom ciklusu reprezentacije.
Pamti se njegov grubi start na Sulejmaniju u Beogradu, zbog čega je isključen. No, taj je potez možda imao ključni utjecaj na epilog kvalifikacija (1:1), odnosno dopustio da Hrvatska unatoč lošijem nastavku ipak bude u poziciji da se kroz doigravanje izbori za SP u Brazilu. Taj prekršaj Šimunića možda je i najbolje oslikao njegovu podređenost interesu momčadi, ali istodobno svojom ružnom dinamikom pokazao da je branič igrač, a ne destruktivac.
Štimca je uoči doigravanja zamijenio Niko Kovač, dugogodišnji mu suigrač i prijatelj, jedan od velikana povijesti Vatrenih i dijaspore. Šimunić je dao doprinos da se eliminira Island i izbori Brazil 2014. U zanosu i euforiji pobjede, vratio se na maksimirski travnjak i s mikrofonom u ruci pozvao gledatelje na zajedničko skandiranje “U boj, u boj“ i “Za dom spremni”. Potonje je FIFA procijenila kao diskriminirajuće ponašanje i drakonski kaznila Šimunića s 10 utakmica suspenzije. Označilo je to kraj velike reprezentativne karijere na najgori način. Nakon što je igrao na tri Eura i dva SP-a, Šimunić je treći Mundijal umjesto kao akter mogao odraditi jedino kao gledatelj pokraj ekrana…
Pola godine kasnije zaključio je karijeru u dobi od 36 godina. Postao je polaznik Akademije za trenere HNS-a. Ubrzo će postati pomoćnik Ante Čačića u stožeru Vatrenih i doživjeti svoj prvi Euro (2016.) kao trener. U svibnju će biti godinu dana otkako je izbornik U-19 reprezentacije. Ono što je znano, to je da je Josip Šimunić bio vrhunski igrač, branič španer kakvi se rijetko naziru u panorami elitnog nogometa.