Modrić o koroni i potresu u Zagrebu, što sprema Guardioli i kakav ‘svemirski brod‘ raste u Madridu!

Donosimo drugi dio intervjua koji je Luka Modrić dao za SN povodom proglašenja najboljim nogometašem Hrvatske u povijesti.

Kako ste doživjeli SN izbor najboljih 100 igrača u povijesti hrvatskog nogometa, a u kojem ste u neobičnoj skladnosti za hrvatske uzuse uvjerljivo ponijeli naslov najboljega?

- Lagao bih kad bih kazao da mi to nije posebna i nadasve laskava satisfakcija. Štoviše, mogu vam reći da me baš usrećio stav poznatih iskusnih trenera i novinara koji su u tom izboru sudjelovali, a poklopio se s glasovima čitatelja. Iskreno rečeno, kad te većina doživljava kao prvog među svim tim fantastičnim igračima koje je Hrvatska imala, onda moraš osjetiti ponos. Kao što sam prije rekao o mojim sazrijevanjima, svjestan sam što sam postigao. I neću biti lažno skroman i sramežljiv. Ali, kad čitam sva ta imena, kad se sjetim što su mi sve pričali, što sam čitao i što sam vidio na snimkama o starijim generacijama, a posebno kad se referiram na legende koje sam osobno doživio kao igrače i svoje idole od 1990. nadalje, još mi mora sjesti taj osjećaj da me doživljavaju ispred svih njih. I bit će to fantastičan osjećaj, jer je društvo u kojem se nalazim na ponos kvaliteti i slavi hrvatskog nogometa.

Možda ćete sada više čitati Sportske novosti?

- Nisam ja nikad ni prestao čitati SN. Počeo sam, doduše povremeno, čitati u školskim danima. SN su mi postale svakodnevica kada sam preselio u Dinamo i iskoračio u svijet ozbiljnog nogometa. Ima tome 17-18 godina. Kad sam otišao u inozemstvo 2008. više sam online, ali zadržao sam tu naviku jer se kroz SN informiram o svim sportskim događanjima u Hrvatskoj. Mene sve zanima o našem sportu. O.K., možeš se slagati ili ne sanekim stavovima koje pročitaš, ali to ne mijenja respekt koji imam prema instituciji koja je, kao što vidim, dostigla već 75 godina tradicije.

Kako ste živjeli dvomjesečnu karantenu u Madridu?

- Kao i svi, zabrinut za muku koja nas je snašla. Ni na kraj pameti nije mi bilo da bi se moglo dogoditi nešto što će izazvati takvu blokadu svijeta. Nepojmljivo mi je bilo da se može dogoditi da nogomet stane, da nema Olimpijskih igara, da se odgodi Euro, da doslovno ne smiješ izaći iz kuće. A, eto, dogodilo se. Ne mogu se žaliti na uvjete svog života u karanteni, jer mi nogometaši živimo u privilegiranim statusima. No, kao i svaki čovjek, i ja sam bio zabrinut za svoju obitelj, za roditelje i sestre u Hrvatskoj, za rođake i prijatelje...

Španjolska i Madrid bili su jedno od kritičnih žarišta?

- Nažalost, mnogi su ljudi oboljeli, bilo je dramatičnih sudbina i sve je to tako teško. Možeš samo suosjećati sa svima i nadati se da će se čim prije pronaći cjepivo i lijekovi da se ukroti ta virusna pošast.

Sportaši su, među inima, pomagali u humanitarnim akcijama. I još kad je Hrvatska u pitanju, pored te muke oko koronavirusa, dogodio se potres u Zagrebu?

- Strašno! Što drugo reći... Svaka čast svim ljudima u Zagrebu kako su sve to dostojno prolazili, kao i svima u Hrvatskoj kako su pomogli. Općenito, sva ta reakcija ljudi, kod nas, u Španjolskoj i drugdje, pokazuje kako su odnosi među ljudima najvažnija stvar života. Zdravstveni radnici, sve službe koje su bile stalno na terenu, disciplina ljudi, svi su djelovali tako da te dirne u dušu. Što je nama sportašima, koji to možemo, dati svoj prilog da koliko-toliko pomognemo toj borbi i požrtvovnosti? Ne treba to isticati. Sportaši kontinuirano pomažu, a da se to niti ne zna. To je bit, pomoći, iako zna iritirati kako se neki nabacuju moralnim prodikama i prozivkama da nas je baš briga za tuđe muke. Valjda se od toga ne može pobjeći. Lakše prihvatiš kad konkretno vidiš što je donijela pomoć i kad vidiš radost onih kojima je namijenjena.

Mnogima je taj ‘lockdown’ donio vrijeme za preispitivanja?

- Moram priznati da su u toj muci pandemije ta dva mjeseca došla kao neočekivana šansa za resetiranje, što je teško u brzom ritmu svakodnevice. Prvi put nakon dugo, dugo vremena karijere doista sam se mogao odmoriti, provesti najkvalitetnije vrijeme uz suprugu i djecu. Nije stvar odmora u ljenčarenju, jer radio sam dva mjeseca gotovo svaki dan na sebi, kroz posebne treninge kompletirao neke stvari koje nisam mogao stići proteklih godina. No, ovo je bio odmor u glavi, u smislu da nema stresa utakmica, rezultata, pritiska očekivanja, fokusa na maksimalan ulog na treningu, stalnih putovanja. To je naš život nogometaša, obožavamo ga, ali svakome dođe faza zasićenja situacijom, koju onda pokušavaš umanjiti kroz ljetni odmor ako ga imaš, ako nema natjecanja, ako nije kratka pauza... Nikad dovoljno. A sada su došla dva mjeseca za obitelj i sebe, baterije su bile napunjene do daske...

Kažu mediji da samo nastavite ono što ste radili u pauzi i nakon koje ste se vratili, citiram “kao komandos”, Što ste radili?

- Trenirao! Imali smo program naših trenera i odrađivao sam ga, u početku misleći kao i svi da ta karantena neće dugo trajati. Kako je rasla spoznaja da će potrajati, toliko je snažila volja da se ne opuštam i maksimalno radim na sebi. Mislim da je Rusija pokazala da mogu biti na visokim fizičkim razinama u kontinuitetu, a sada je to samo potvrđeno. Sve to vrijeme i s profesorom s KIF-a, Vlatkom Vučetićem, radim poseban program kako na prevenciji, tako i na stabilizaciji. Puno mi je pomoglo. Osim toga, u glavi sam si posve posložio prioritete, jasno definirao što mi je raditi, kako, što želim, koji su kratkoročni i strateški dugoročni planovi. I onda se dogodilo još nešto...

Nešto novo značajno?

- Ma ne, naprotiv, samo se ažuriralo ono što sam znao, ali sam uzimao zdravo za gotovo, pa mu se ne daje nužna pažnja. To je spoznaja da se bavim magičnim poslom koji nije posao, nego strast i zabava. Da od toga s obitelji sjajno živim, te da nemam pravo ni pomisliti da je neka trivijalna negativna emocija oko jednog poraza, krivo dodane lopte, loše kritike, krive riječi znanca i slično, vrijedna neke nervoze i nezadovoljstva. Dok si u centrifugi svakodnevice, nemaš vremena da si to posložiš, ne možeš procesuirati taj osjećaj sreće koju živiš. Ova mi je pauza pomogla da u svemu tome trebam, uz sve svoje bliske ljude, živjeti s više uživanja u trenutku i privilegijama koje sam stekao, ali i da realnije i bez negativnih emocija prihvatim kada stvari ne idu onako kako želim ili zamislim. Postao sam potpuno svjestan onoga što sam postigao, da trebam biti zahvalan i da pridonesem drugima oko sebe da se tako osjećaju. Mislim tu prije svega na suprugu i djecu, kojima najviše moram uskraćivati sebe zbog klupskih obveza, ali kojima neraspoloženje zbog poraza ili nekog nezadovoljstva u nogometu ne smijem pretpostaviti kada sam s njima.

U Manchesteru 7. kolovoza bijete bitku za ostanak u Ligi prvaka. Nemoguća misija?

- Kad je Real u pitanju, nema nemoguće misije, ali je jasno da ćemo imati jako težak zadatak preokrenuti poraz (1:2) iz Madrida. Veliki nam je hendikep što neće biti Sergija Ramosa zbog kartona, pogotovo što je u sjajnoj formi. No, učinit ćemo sve, kako je u DNK-u najvećeg kluba svijeta, da ostvarimo prolaz.

City je...?

- Vrhunska momčad koju vodi vrhunski trener, s vrhunskim pojedincima. De Bruyne, Sterling i niz drugih zaslužuju maksimalan respekt.

Kako god, već u rujnu počinje nova sezona. Što ona donosi Realu?

- Dok ne završimo ovu, nema smisla govoriti o novoj sezoni.

Hoćete li igrati na Bernabeuu, koji je u fazi rekonstrukcije?

- Nadam se da hoćemo i da će barem u jednom postotku biti povratka gledatelja. Strašno nam nedostaje huk tribina Bernabeua. Posljednji put smo pred gledateljima nastupili u El Clasicu, 1. ožujka, kada smo s publikom slavili veliku pobjedu. To je najdraža strana nogometa, ta radost koja se dijeli s navijačima.

AFP

Imate li dojam kakav će biti novi-stari stadion?

- Florentino Perez mi je nedavno u kampu pokazivao snimke gradilišta i kako će na kraju Bernabeu izgledati. To je senzacionalno. Bit će vizualno i u smislu modernosti poput svemirskog broda.

Novi stadion bit će inauguriran početkom 2022. godine, tko zna hoćete li igrati na njemu?

- Ha-ha, uvijek se treba nadati i vjerovati u svoje snove.

Bogme, nije loše ispalo ni na malom stadionu u Valdebebasu, koji nosi ime najveće legende Reala. Usput, tamo ste se baš izjednačili po broju trofeja (17) s Alfredom di Stefanom.

- Kad god si po nečemu u istoj rečenici s tom ikonom, to je posebna počast. Uživali smo na njegovom stadionu, koliko god je bilo neobično zbog uvjeta pohoda na titulu. Simbolički je lijepo da smo je osvojili i proslavili upravo u njegovom okrilju...