Čim je Robert Šola, glavni urednik Sportskih novosti, zamislio izbor sto najboljih nogometaša Hrvatske svih vremena i postavio me za člana petočlanog novinarskog žirija, odmah sam se opredijelio, očitovao u mojoj kolumni “Glava u balunu” u Slobodnoj Dalmaciji, da ću na prvo mjesto postaviti najboljeg igrača Hajduka svih vremena Bernarda Vukasa, popularnog Bajdu. Tu nije moglo biti dvojbe, to u vezi Vukasa bilo je moje divljenje od malih nogu, koje je raslo s vremenom...
Suigrače čini boljima
Ma ne treba trošiti riječi i bilo koga uvjeravati da je Vukas bio i ostao najbolji naš igrač svih vremena. Znam, Luka Modrić je po svojoj karijeri jedinstven, već na račun činjenice da je pobrao sve moguće trofeje na međunarodnoj sceni, a da ne govorim na našoj domaćoj. Međutim, bez obzira na hrpu trofeja Modrić, po mojem uvjerenju, može jedino sjediti zdesna od trona na kojem stoluje Vukas.
Odakle mi to da je Vukas bolji igrač od Modrića? Stvar je logična: Vukas je bio u stanju sam dobiti utakmicu, recimo kao Diego Maradona ili Lionel Messi. Ustvari, u više navrata sam tumačio kako je Vukas bio Messi svojeg vremena.
Modrićeva najveća vrijednost krije se u njegovim sposobnostima da druge razigrava, da suigrače čini boljima uz, naravno, tu i tamo, neki genijalni gol-potez. Međutim i Vukas je bio taj, on je u početku igrao lijevo krilo, zatim centarfora, ali je zenit dosegnuo kao “desetka”, režiser, razigravač koji, zamislite, nije bježao ni od obrambenih naglasaka.
Hajduk je s Vukasom, svakako i Vladimirom Bearom, pedesetih godina prošlog stoljeća osvojio tri naslova prvaka Jugoslavije, uz napomenu da su Bijeli praktično zaustavljeni, makinacijama FSJ-a, u jurišu na još dvije titule. I to je ono bitno, tandem Vukas - Beara predstavljao je presudnu kvalitetu, uz doprinos Frane Matošića, kao golgetera i vođe, dok su svi drugi bili u rangu klupskih igrača.
Molim vas, Vukas je došao u Hajduka u ljeto 1947., isti čas bio je standardni prvotimac, odigrao je svih 18 utakmica, ali to nije bilo sve, nego je odmah postao i reprezentativac Jugoslavije, tako da je igrao na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. i osvojio srebrnu medalju. Ajmo dalje, Bajdo je bio nezamjenjivi član reprezentacije Jugoslavije, istinski autoritet i to nije dojam zaljubljenika u Vukasa, već iz usta Dragoslava Šekularca, svjetskog asa Crvene zvezde. Više puta sam ga intervjuirao, kao igrača, pravog mangupa i zajebanta, ali i kasnije kad se ostavio baluna. Svaki put je ponovio, govorio je i drugima:
- Kad su bile pripreme reprezentacije u Košutnjaku, ja sam kao dečko dolazio gledati treninge, bio sam i u svlačionici i vidio kako Vukas govori, tumači Mitiću, Bobeku, Zebecu i drugima kako treba igrati… Shvatio sam odmah, kad Vukas govori, svi slušaju.
I još o Vukasu, koji je u dvije prilike nosio dres reprezentacije FIFA-e, odnosno UEFA-e protiv Engleske, odnosno Velike Britanije. Prvi put u Londonu, na Wembleyju (4:4), drugi put u Belfastu (4:1), u oba slučaja bio je najbolji igrač, pogotovo u u drugoj utakmici kada je postigao tri gola. A to su bile službene selekcije, svjetske i europske federacije, a ne one koje su u nekim prilikama organizirali menadžeri…
Nevjerojatna energija
Vukasa sam gledao na djelu, kao tić/pionir, sakupljač lopti, kasnije junior Hajduka, na treninzima i utakmicama, uvjerio se u njegove, slobodno mogu kazati, nadnaravne sposobnosti. Hajduk tri puta prvak, Vukas uvijek u glavnoj ulozi:
* protiv Crvene zvezde u Splitu 1950. (2:1) u legendarnoj utakmici kada je osnivana Torcida, autor bitnog izjednačujućega gola;
* protiv Lokomotive u Zagrebu 1952. (4:2), također u odlučnoj utakmici, kada je pobjeda značila naslov prvaka, pa je Lokomotiva povela s 2:1, a Vukas se naljutio, samoinicijativno otišao na desno krilo, servirao je tri prilike Stani Krstuloviću kao na pjatu za tri gola;
* protiv Dinama u Zagrebu 1955. (6:0) kada je u Maksimiru bio strijelac dva gola i asistent kod još dva pogotka.
Uostalom, Vukas je u Jugoslaviji bio prvi koji na račun zasluga na terenu dobio dozvolu za odlazak u inozemstvo 1956., u Italiju, u Bolognu (transfer 66 milijuna lira, mogao je kupiti sto automobila Fiat), pa se poslije dvije godine vratio na Stari plac i tamo u pobjedi protiv Sarajeva 7:1 postigao gol na svoj način: s centra je prevario četiri, pet igrača gostiju, na kraju i vratara…
Eto zašto je logično da, svi ovisnici o Hajduku, padamo u trans na spomen Vukasa, igrača nevjerojatne energije, strastvenog zaljubljenika u bijeli dres, ali iznad svega nogometaša svjetske klase, za kojeg je moj kolega Nikica Vukašin, novinar Vjesnika, pa Jutarnjeg lista, zapisao: - Vukasova karijera je bila stvorena za uzbudljiv film, ali se za njega sve može kazati u jednoj jedinoj riječi: genij nogometa!
I o Luki Modriću također bi se moglo, pa i trebalo snimiti originalnu filmsku priču, o njegovu putu dječaka s padina Velebita, pa ratnog prognanika u Zadru, koji se svojom snagom i talentom probio preko Zrinjskog, Intera i Dinama i uzdigao do svjetskih klubova i 2018. okrunio kao apsolutno najbolji igrač na svijetu.
Takva je posebna priča i o Davoru Šukeru, fantastičnom golgeteru, o čijim doprinosima za njegove klubove i reprezentaciju Hrvatske ne treba trošiti riječi.
Četvrto mjesto na mojoj ljestvici desetorice magičnih zaslužio je Alen Bokšić, ekstra klasa napadača, kojemu je predsjednik Olympiquea Bernard Tapie znao ljubiti koljena u znak zahvalnosti, a Sergio Cragnotti, gazda rimskog Lazija, tretirao ga je kao 'bijelog Ronalda'. Usput, Bokšića sam tretirao kao legitimnog nasljednika Vukasa, pa sam organizirao da baš on kao 17-godišnji junior otvori spomen vitrinu s artefaktima mitskog Bajde u salonu Hajduka.
Beara najbolji vratar
Čudo od napadača bio je Zadranin Josip Skoblar, izvanredni golgeter svjetske dimenzije u dresu Olympiquea (Monsieur But, ali i Aigle Dalmate iliti Dalmatinski Orao), vlasnik European Golden Shoe, kao najbolji strijelac Europe 1971.
Dalje slijede Prosinečki i Boban, veličanstvenih karijera i značaja u svojim klubovima, ali i reprezentaciji Hrvatske, pa dolazi Vladimir Beara, bez dvojbe najbolji vratar, ne samo u okvirima Hrvatske nego Jugoslavije i šire (nota bene, Beara je 1955. otišao u Crvenu zvezdu, Hajduk više nije bio prvak, dok je beogradski klub s Bearom u pet godina osvojio četiri prvenstva i dva kupa). Na kraju te ljestvice desetorice najboljih, dvojica su obrambenih igrača Dragan Holcer i Darijo Srna, koji su apsolutno zaslužili visoki plasman.