Neponovljivi lider svlačionice i glavni lik jedne od pet utakmica koje su po CNN-u promijenile svijet

Ovako je Ivo Tomić, legendarni zagrebački radijski reporter, osobiti specijalist za nogomet, potkraj osamdesetih godina XX. stoljeća najavljivao Zvonimira Bobana, Dinamova mladca u velikom usponu. Hrvatska je još bila u Jugoslaviji, ali svršetak se nazirao i “ban” (“Ustani, bane...”) za kojega se išlo u rešt više nije bio na najcrnjoj listi najtežih grijeha.

Zvonimir Boban (8. listopada 1968., Imotski) uistinu je bio “nogometni ban”. U Maksimiru je izrastao sjajan nogometaš. Njegova je tehnika bila savršena. Što nije bilo nimalo neobično, jer je Zvone u Zagrebu, čim se stigao s treninga u stanu tehnicirao teniskom loptom. On je bio hrabar, agresivan, hitar, precizan, odlična pregleda igre i izvrsnog udarca. Bio je i nadasve umni igrač, taktički fantastičan i - lider. Boban je iz zanimljiva kraja, trenirao je kao dijete u Mračaju iz Runovića. Iz toga kraja na veliku scenu stigli su Ivan Buljan, Ivan Gudelj, Branko Tucak, Stanko Mršić... U Mračaju je bio i Zvonin otac Marinko. Bio je igrač i trener. Otac je imao silan utjecaj na Zvonimirov nogometni život.

Zvonimir priča: “Ma moj je ćaća prije svega dobar otac i dobar čovjek. I nogometni zaljubljenik koji je ljubav za predivnu igru prenio na svoje sinove. Posvećeno i pažljivo pratio je naše nogometno odrastanje i bio je naporan i strog kritičar, dok je mater vikala: ‘Drž’te se škole, đava ti loptu odnio!’ Hvala ocu što je bio takav. Hvala mu što mi je jednom bacio pehare s četvrtog kata, jer sam podcijenio jednoga dječaka, gurajući mu loptu kroz noge bez ikakve potrebe. Je li bio ispred vremena - ne znam, ali ono što znam - nije nam dopustio da gubimo vrijeme. Postulat rada i poštovanja bili su i ostali glavni orijentiri, a mi smo ih ponijeli od kuće i to nema cijenu.”

Logičan put starijeg brata Dražena, koji je također trenirao u Mračaju, i Zvone Bobana bio je Hajduk. Ali, u Hajduku su Zvonimira odbili, jer je, kako kaže legenda, imao pretanke noge. Zvone je, međutim, i javno potvrdio da to nije istina. Hajduk ga nije mogao zadržati jer je Zvone bio preveliki navijač Dinama. Dinamovac mu je bio i brat Dražen, a nadasve otac Marinko, koji je bio i vrlo aktivan član kluba, te povjerenik za Imotsku krajinu. Otac je stoga prodao kuću u Imotskom, skupio obitelj - suprugu Mariju, sinove Dražena i Zvonimira te kći Ivu - i 1983. Bobani su osvanuli u Zagrebu. I u Dinamu.

CLAUDIO VILLA/ GRAZIA NERI

Zvone je napredovao nevjerojatno brzo i debitirao je za prvu momčad Modrih već u ožujku 1985. u utakmici s Rijekom. S 19 bio je kapetan. Za Dinamo je odigrao 111 odličnih utakmica i postigao 43 pogotka (arhiv GNK Dinamo). Bobanov je nogomet bio lepršav, pravi užitak za gledanje, bio je rođena “desetka”. Dribler koji je imao fantastičnu eksplozivnost, udarac, realizaciju, ali i vrhunski pregled igre. Boban je 1991. otišao u Milan, koji je tih godina bio najbolji svjetski klub. Marseille mu je nudio veće novce, zajamčeni status zvijezde, čak i jedan posto vlasništva Adidasa, ali Zvone je izabrao Milan. Jača liga, jači klub, veći izazov. Transfer je bio bajoslovan - pisalo se o 15 milijuna dolara.

Iz Milana je odmah bio poslan na kušnju u Bari. Vratio se nakon godinu dana i u Milanu je proveo devet krasnih sezona, od 1992. do 2001. S Milanom je 1994. osvojio Ligu prvaka (pobjeda 4:0 s Barcelonom), sljedeće godine igrao je finale (0:1 s Ajaxom), četiri puta bio je prvak Italije, osvojio tri talijanska Superkupa. Godine 2001. otišao je u Celtu. Otišao je s naslovom najboljeg igrača sezone u Serie A, iako je u sezonu ušao kao pričuva. Međutim, kad je uhvatio mjesto u momčadi više ga nije ispuštao. Igrao je “desetku”, igrao je briljantno demonstrirajući svu raskoš svog talenta, ali i odgovornosti koju je tijekom godina stekao igrajući za Milan. Talijani su Milanov naslov prvaka prozvali “Bobanov scudetto”. Toliko je bio dominantan.

U Celti se, nažalost, nije dugo zadržao. Kako je vrlo brzo spoznao da tijelo više nije kakvo je bilo, da su posljedice svih ozljeda i udaraca bile preteške, na vlastiti je zahtjev raskinuo ugovor odrekavši se svih novčanih beneficija. I završio karijeru. Bobanov gospodski čin oduševio je Španjolce.

Veličanstveni oproštaj Boban je pripravio 7. listopada 2002. U Maksimiru se skupila krema kreme. Na oproštaj su stigli: Van Basten, Rijkaard, Desailly, Baresi, Maldini, Costacurta, Savićević, Massaro, Leonardo, Lentini, Matthaeus, Papin, Bergomi, Weah, Viduka, Rui Costa, Redondo, Ševčenko, Rivaldo, Ivanišević... kompletni Vatreni. Bio je to spektakularan dan u Maksimiru.

Zvonimir Boban bio je neustrašiv. Uvijek lider svlačionice, rođeni kapetan. On je bio glavni lik, po CNN-u, jedne od pet nogometnih utakmica koje su promijenile svijet. U Zagrebu su 13. svibnja 1990. trebali igrati Dinamo i Crvena zvezda. Na utakmicu je prispjelo gotovo 3.000 Zvezdinih navijača, tzv. Delija, na čelu sa zloglasnim ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom. Cilj je bio - “minirati” utakmicu. Delije su uspjele, na maksimirskome Jugu počeli su masakrirati rijetke Dinamove navijače. BBB, smješteni na starome Sjeveru, uspjeli su srušiti ogradu kako bi krenuli upomoć modrim navijačima s Juga. No do Juga nisu stigli, jer je milicija nasred igrališta otpočela surovi obračun s Dinamovim navijačima. U kaosu je nastala glasovita slika koja je obišla svijet.

Genijalni fotoreporter uspio je u silnoj gužvi ovjekovječiti skok Zvonimira Bobana na milicionara Refika Ahmetovića. Boban je mnogo godina kasnije sjajno definirao skok na milicionara koji je mogao svakako završiti: “Krenuvši u obranu navijača, riskirao sam karijeru, ali to nije bilo ništa. Neki moji vršnjaci toga su dana riskirali živote”, opisao je Boban događaj koji je obišao svijet.

Utakmica Dinamo - Crvena Zvezda, 13. svibanj 1990.

Boban, sjajan u mladoj reprezentaciji Jugoslavije, s kojom je 1987. u Čileu bio prvak svijeta igrača “do 20” (zabio je odlučujući jedanaesterac u finalu), jedva je i s iskrenim ponosom dočekao Hrvatsku. U hrvatskoj je majici, s kapetanskom vrpcom oko ruke, nanizao 51 nastup i postigao 12 pogodaka. Pod palicom Ćire Blaževića stigao je do četvrtfinala EP-a 1996. i do čudesne bronce 1998. u Francuskoj.

Boban je sve svoje poslove uvijek vodio do svršetka. On je silno htio studirati povijest. Diplomirao je 2004. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom “Kršćanstvo u Rimskom Carstvu”. Talijani su Bobana prozvali Il Genio. Ne bez razloga, jer Boban je multitalent. On sjajno piše. Bio je kolumnist La Gazzette dello Sport i Sportskih novosti. U Sportskim novostima bio je i predsjednik Uprave. Godinama je radio kao komentator na Sky Italia i Talijani ga drže kao izvrsnog nogometnog analitičara.

U naš nogomet nije htio, pa je od 2016. godine bio šef nogometa u FIFA-i, tri godine kasnije na poziv svog velikog prijatelja Paola Maldinija vratio se u Milan, ovaj put u ulozi direktora nogometnog sektora. Samo pola godine kasnije je otišao, dobio je otkaz. Zato što je javno kritizirao čelnika koji mu je radio iza leđa. To je Zvonimir Boban, uvijek će reći ono što misli da javnost mora znati. Bez obzira na posljedice...