Frfa, to je dovoljno kazati, pa da se shvati kako je, u svijetu nogometa, sporta, ali i uopće u društvu, riječ o jedinstvenom liku Draženu Mužiniću, nekadašnjem prvotimcu Hajduka, strastvenom, borbenom i poštenom igraču Bijelih. Taj Frfa je u sto i devet godina povijesti Hajduka po svim mogućim objektivnim kriterijima, najborbeniji igrač splitskog kluba, zaista veliko srce Bijelih. Bilo je još borbenih i požrtvovnih u redovima Hajduka, pojedine se izdvaja i iz nekih drugih razloga, na primjer po iskazanoj netrpeljivosti u odnosu na zagrebačke Modre i njihovo rukovodstvo, koji takvi i slični ne mogu s Mužinićem stati u istu rečenicu. Mužinić je 1977. i službeno bio proglašen za najboljeg igrača Jugoslavije.
- Od prvog dana kad sam zakoračio u dvor sa stoljetnom murvom na Starom placu, dakle otkako sam regrutiran u 'tiće' Hajduka - rekao je Mužinić - bio sam ekstremno motiviran, ispada čak opsjednut željom da zaigram u prvoj momčadi.
Frfu, dječaka izuzetnih motoričkih sposobnosti, ali i tehničkog znanja, uočio je Vojmir Kačić, jedan od dugogodišnjih trenera u omladinskom pogonu Hajduka. Mužinić je ubrzo, tada još iz kategorije pionira zaigrao za juniore pod vodstvom Tomislava Ivića, dospio u prvi plan, pa je s jedva navršenih sedamnaest godina debitirao u prvoj momčadi. Defenzivni veznjak koji nije znao za izgubljeni duel ili izgubljenu loptu.
- Svakako da pamtim tu prvu utakmicu, u Zenici protiv Čelika, izgubili smo s 1:3, igralo se onda na stadionu u Blatuši, bilo je blata do koljena. Vjerujte, meni nije ništa smetalo, nisam trčao, nego letio…
Tako je počela jedna zaista impozantna karijera o kojoj bi se mogao i film napraviti. Deset godina u prvoj momčadi, s četiri osvojena naslova prvaka Jugoslavije, pet kupova također, reprezentativac bivše države, jedno vrijeme optužen za dezerterstvo.
- To su mi najteže godine života, premda sam boravio u Engleskoj, uz to sam imao sređenu financijsku situaciju, ali dvije godine nisam se mogao vratiti u moj Split. Toliko puta sam bio u prilici dopratiti suprugu Silviju i djecu do Ancone ili Pescare, do trajekta za Split… Patio sam, jer sam nepravedno tretiran kao vojni bjegunac i da sam se vratio bio bih osuđen na tešku kaznu.
Evo kako se dogodilo: Mužinić je bio oslobođen služenja vojske zbog 'bloka jedne srčane grane' (standardni protokol po vojnim pravilima); postavljalo se pitanje kako onda može igrati nogomet; međutim, kod specijalističkih pregleda se pokazalo da se u takvim slučajevima rad srca normalizira pod naporima; po vojnim propisima takav rizik se nije dopuštao; u to vrijeme krenula je hajka na brojne sportaše, koji iz raznih razloga nisu služili kadrovski rok…
- Ja sam se našao na udaru, bio sam u teškoj situaciji, jer sam potpisao ugovor za engleskog prvoligaša Norwicha težak 300.000 funti, što je za ono doba bio veliki transfer, rekordan u povijesti ovog engleskog kluba. I da ne bih doveo u pitanje transfer, automatski i egzistenciju svoje obitelji, s obzirom na to da sam pravomoćno oslobođen vojske, kad su mi predvečer došli doma uručiti poziv, nisam ga preuzeo, nego poslije konzultacija s odgovornim ljudima, sjeo sam u auto i otišao u Italiju, da bih ubrzo bio proglašen vojnim bjeguncem.
Poslije dvije godine boravka u Engleskoj, Mužinić je odigrao tridesetak utakmica za Norwich - nije se najbolje snašao - odlučio se vratiti u Split da raščisti svoj položaj. U to vrijeme beogradska Politika je prenijela pisanje glasila zagrebačke armijske oblasti Za domovinu po kojem 'Mužinić zaslužuje kaznu ili izvinjenje'. Ubrzo se pokazalo da je Mužinić u pravu, ispriku nije doživio. Dapače, vratio se u Hajduk, ali bez obzira ma to što je na treninzima pokazao vrhunsku formu, tadašnji trener Petar Nadoveza nije ga želio uvrstiti u momčad i Frfa je u 29. godini otišao u dobrovoljnu izolaciju u Supetar na Braču.
- Bio sam razočaran, pogođen, nepravedno optužen, vojni sud je utvrdio da je cijeli postupak krivo vođen, a Antun Vrdoljak, kasnije, u vrijeme stvaranja Hrvatske, imao je obraza tumačiti kako sam ja 'poznati kosovac'. Dugo sam čekao susret s Vrdoljakom da mi objasni tu objedu, čistu glupost. Vidite, s jedne strane dezerter, s druge vojni špijun, a faktički sam bio, što baš i ne volim isticati, aktivan u pomaganju braniteljima Četvrte gardijske, pa sam doživio i to da sam proglašen za počasnog člana te brigade.
Odavno sam se sprijateljio s Frfom, ali u nekim prošlim vremenima fizički me napao. Bilo je to poslije debakla Hajduka u Splitu protiv Vojvodine (1:4, 2. ožujka 1975.). Na utakmici od jada zbog visokog vodstva gostiju, nastojao je igraču Vojvodine Trifunoviću strgnuti mrežicu s njegove glave, bacio je mrežicu s tupeom u blato… Napisao sam u komentaru za Slobodnu 'Kako su igrali': Mužinić - ocjena 3 - koga on uopće predstavlja na terenu - nogometaša ili gladijatora, udara gdje stigne, srlja kopačkama na sve strane… I sutradan je zarana doletio na Stari plac, vidio sam da će me napasti, skinuo sam sunčane očale, spremio lulu u džep (progorjela mi je nova jaketa), jurnuo je na mene, spasili su me drugi igrači…
- Nisam trpio poraze, zato sam se uvijek borio, katkad i prežestoko. Igrao sam neke utakmice slabije, ali mi nikad nitko nije mogao prigovoriti da nisam dao sve od sebe. U moje vrijeme, kad bi se dogodilo da izgubimo utakmicu, po par dana ne bi izlazili van. Ipak u mojoj karijeri, daleko češće smo pobjeđivali, osvajali trofeje. Ja sam se zakitio s devet trofeja, sve jedan draži od drugoga.
Naslov prvaka 1971. osvojen poslije 16 gladnih godina zauvijek je ostao u memoriji navijača Hajduka:
- Predugo se čekalo na šampionski naslov, šesnaest dugih godina. Sada traje slična kriza, evo prolazi petnaesta sezona bez titule. Nitko ne bi bio sretniji od mene da makar poslije 16 godina opet budemo po prvaci. Dugo već ne gledam utakmice Hajduka, zabranili mi liječnici. A i žalostan sam kako me iz kluba najurio Ivan Kos… Sve to nema veze s mojom odanošću Bijelima. No, ne želim govoriti o aktualnom stanju. Imam formulu: sjećam se, imam lijepe uspomene.
Na primjer na prvi gol u prvenstvu protiv Crvene zvezde u Splitu (2:1, 1971.). Onda finale Kupa maršala Tita, također protiv Zvezde u Beogradu (2:1, 1973.) poslije splitskih 1:1. Pogotovo na trijumf protiv Partizana usred Beograda (6:1, 1976.).
- Osvojili smo dvije duple krune, dobili bi i treću da nije bilo lupeštine u Ljubljani. U redu, da smo pobijedili Beograd postali bismo prvaci treći put uzastopno. Odigrali smo 1:1 na Karaburmi i čekali u svlačionici kako će završiti utakmica za Bežigradom, sjećam se kakva je bila tišina, kao da smo osjećali, u stvari smo znali da će Partizan pobijediti. Baš kako je naš trener Ivić predvidio poslije one pobjede nad Partizanom, rekao je: Bit ćemo prvaci, ako nam dozvole. Nisu nam dopustili, čekali su da čuju naš rezultat, utakmica je produžena sve dok Bjeković nije dao taj gol.
Od svega u karijeri Mužinić najviše žali što njegova megamomčad sedamdesetih godina nije došla barem do finala europskog kupa. Tri pobjede u Splitu: 4:1 protiv St. Etiennea pa 1:5, zatim 2:0 protiv PSV-a, u uzvratu 0:3, onda u Hamburgu 0:1 i 3:2 na Poljudu.
- Bili samo strašna momčad, nažalost nismo mogli protiv sudaca, a nismo imali ni trun sreće.
Dražen Mužinić Frfa, rođen u Splitu 25. siječnja 1953., prvotimac Hajduka od 1970. do 1980., 269 prvenstvenih utakmica (11 golova), 29(2) u kupu, 36 (2) u Europi, u totalu s prijateljskim nastupima 508 (28) utakmica. Trofeji: četiri prvenstva i pet uzastopnih kupova Jugoslavije. Igrač engleskog Norwicha, 30 utakmica. Za reprezentaciju Jugoslavije 32 utakmice, jedan gol (igrao je na Mundijalu 1974. u Njemačkoj). Skaut Hajduka do mirovine. Počasni član Četvrte gardijske brigade.
OSOBNI KARTON
Dražen Mužinić
Rođen 25. siječnja 1953. u Splitu
Igračka karijera
Hajduk Split (1969.-1980.; ukupno 508 utakmica, 28 golova; službeno 345 utakmica, 17 golova)
Norwich City (1980.-1982.; 23 utakmice)
Reprezentacija Jugoslavije (1974.-1979.; 32 utakmice, 1 gol)
Trofeji
4 prvenstva Jugoslavije (1971., 1974., 1975., 1979.)
5 Jugoslavenskih kupova (1972., 1973., 1974., 1976., 1977.)