ON JE JEDNO OD NAJBOLJIH KRILA I ŽIVA LEGENDA HR NOGOMETA Driblao je protivnike do besvijesti, kao jedan od rijetkih Hrvata završio u Kući slavnih...

Čitava je plejada vrsnih nogometaša u prošlosti prodefilirala gradom na Dravi. Neki su među njima ostavili dublji trag od ostalih. Oni su bili ljubimci navijača i uživali veliko poštovanje simpatizera nogometa gdje god su pokazali svoje umijeće. Jedan od njih je svakako Ivica Grnja. Igrač nevjerojatne brzine, onaj koji je u igru unosio vic i atraktivnost. U tolikoj mjeri čak da mu ni treneri nisu zamjerali što je svjestan nadmoći nad protivničkim braničima dao srcu oduška i driblao ih do besvijesti. A tukli su ga, bogme, na sve načine, ali zaustaviti ga nisu mogli. Bio je i prgav kada je to trebalo biti, bio je od onih zbog kojih ljudi dolaze na utakmice.

Oduševljavao je svojim potezima. Dakako, imao je i mana, najveća mu je bila, to su mu znali zamjeriti suigrači, često i treneri, kada je s loptom utrčao u kazneni prostor, nije se dao srušiti protivničkim igračima. Ma koliko žestoko na njega startali ostajao je na nogama, pa i kada je pao, brzo se podigao i nastavio po svom. Nadmoćno, samouvjereno.

Zagreb posebna priča

Nije bio u cvijetu mladosti kada je došao u Osijek. Nizak rastom, govorili su, ali njemu to nije bila otegotna okolnost. Bio je “mali”, ali puno bolji od “velikih”, onih koji su izrasli koji centimetar više. Igrao je u osječkom nižerazrednom klubu Željezničaru, a onda pristupio Metalcu koji je kao drugi osječki klub postao drugoligaš. Na kraju u Gradskom vrtu više nisu imali kamo, pozvali su ga u Osijek, kupili zapravo od “mlađeg brata” u paketu s vezistom Zdravkom Rupnikom. A u njemu su onda počele sezone za pamćenje, dani koji se ne zaboravljaju. Iako dugo u drugoligaškom okružju, žario je i palio u sjajnoj generaciji Bijelo-plavih koji su iz godine u godinu pokušavali Osijek uvesti u Prvu ligu.

Ni danas se s Grnjom ne može zapodjenuti razgovor a da se ne vrati u prošlost. U one dane kada je sa suigračima igrao kvalifikacijske utakmice za ulazak u elitni nogometni razred. Jednom je uspješnija bila Rijeka, jednom Vardar, pa Priština, Sloboda iz Tuzle, Borac iz Banje Luke, zenički Čelik, a Zagreb je bio posebna priča. Tih se kvalifikacija sjećaju najstariji ljubitelji nogometa, jer ponudile su nešto posebno, očaravajuće i dramatično. Prije nego su se prvi put ogledali sa Zagrebom u Gradskom vrtu, Osječani su bili u karanteni u Orahovici odakle su stigle vijesti kako su se otrovali hranom?! Utakmica je odgođena, a kad je odigrana pred oko 22.000 ljudi bilo je 0:0. Uzvrat u Zagrebu nije odigran u Kranjčevićevoj, nego u Maksimiru. Nazočilo je tada čak 64.128 gledatelja s kupljenim ulaznicama, a taj rekord u posjetu postavljen 19. srpnja i danas je još neoboren. Rezultat je glasio 2:2 (nije tada bilo pravilo da gol u gostima dvostruko vrijedi, nap. a.) pa se prišlo izvođenju udaraca s jedanaest metara, a Zagrebovi su igrači bili precizniji i izborili pobjedu.

Čuvare dovodio u očaj

Ipak, snovi su se ostvarili 1977. kada je generacija, u kojoj je bio i Grnja, napokon došla u društvo najboljih. Šteta je što nije i ranije, jer mladost brzo prođe. Kao što je prošlo, proletjelo i deset godina koliko je Ivica - u igračkim danima su ga svi zvali Gento s Drave - bio Bijelo-plavi. Taj nadimak potekao je iz činjenice da je igrao na lijevom krilu kao i Gento, fantastični legendarni napadač Real Madrida. Samo, Grnja je bio dešnjak na lijevom krilu, iako je ponekad osvanuo i na desnoj strani.

Emica Elvedji / CROPIX CROPIX

Prava je poslastica bio stil njegove igre. U driblanju je “umirao”. Kada ga protivnički braniči nisu mogli zaustaviti u prodorima, udarali su ga kako su znali, ako su ga mogli stići ili mu prepriječiti put. A on je imao osvetnički gard. Za svaki je primljeni udarac kada su pucali i kostobrani izrađeni od drvenih letvica kao osvetu je osmislio novi dribling. U očaj je dovodio svoje čuvare, a publiku, navijače u delirij oduševljenja.

Ako njegovoj momčadi nije išlo po željama i nije bilo načina uzdrmati protivničku obranu, znao se vratiti duboko u polovicu igrališta pa onda krenuti u nezaustavljivi juriš i slalom na kojem bi mu pozavidio i Ivica Kostelić nižući jednog za drugim one koji su ga pokušavali spriječiti. Igrao je u doba kada su u taktičkim postavkama postojali i specijalisti u igri “jedan na jedan”, oni koji su striktno markirali najopasnije protivničke igrače.

Grnja je uvijek bio u srazu s takvim, ali uspijevao je izlaziti kao pobjednik. I zanimljive su se situacije događale, ponekad smiješne, oni koje je nadigravao predavali su se i sami tražili da ga netko drugi čuva. Znalo se i do novinarske lože čuti “ja ga ne mogu zaustaviti, probaj ti”.

Malo kada je Grnja bio neraspoložen. Jednostavno, filozofija njegove igre bila je juriš u pobjedu. Omiljen je bio kod suigrača, navijača, a poštovali su ga svi s kojima se na travnjaku nadmetao. Da, i novinari, pa je kružila šala kako je on jedini igrač koji u utakmicu starta za potrebe novinskih izvjestitelja s ocjenom sedam pa do koliko naviše dođe. Ostali su morali uzlaznom putanjom, ali počevši od petice. Bilo je i onih koji nisu skrivali ljubomoru, ali ljutnje nije bilo nikada. Grnja je igrao u vrijeme fantastične generacije Bijelo-plavih kada tako nečem nije bilo mjesta. Svi u njoj bili su izvrsni nogometaši, veliki prijatelji, gotovo do jednog vršnjaci.

U Torontu s Eusebiom

Kada se govori o nogometu u Osijeku, ne može priča proći bez Ivice Grnje, Stjepana Čordaša, Ivana Lukačevića, Ljubomira Petrovića. Svaki je bio iznimno kvalitetan, imao ono nešto što ga je činilo posebnim, ono što se tijekom utakmice moglo vidjeti da je razina više. Ipak, istini za volju, sve je to bilo u neko drugo vrijeme, u bivšoj državi kada je Osijek statusno bio ispod onih najvećih, hrvatskih Dinama i Hajduka, srpskih Crvene zvezde i Partizana, a jedno vrijeme i BiH klubova Željezničara, Sarajeva i Veleža, pa čak i novosadske Vojvodine. Iz tih se klubova i njihovih momčadi birao kadar za reprezentaciju. Iz Osijeka se, unatoč kvaliteti njegovih pojedinaca, do državne vrste nije moglo. Snaga je to bila jačih i dakako političkih prigoda. Za igrače Osijeka ostajale su mrvice ako se tom riječi može nazvati njihovo, pa i Grnjino, igranje za Mediteransku reprezentaciju bivše države.

Bilo je to drugo vrijeme. Puno drugačije od današnjeg. Igrači nisu mogli otići u inozemstvo prije 28 godine života. A kada je njih navršio, sletjela mu je za, ono doba, “nemoralna ponuda”. Njemački je Karlsruher posredstvom hrvatskog menadžera Ante Dujmića bio spreman platiti 200.000 DEM, ali “komitet” nije dao. Bio sam u tom društvu tada u stanu nekadašnjeg nogometaša i trenera Ivice Rukavine u očekivanju odluke s vrha. Kada je došao negativan odgovor, pazio sam da razočarani Grnja ne priđe balkonu i ne padne mu na um baciti se u ponor. Samo što nije zaplakao, puno puta mi je znao reći da mu se svijet u tom trenutku srušio, ali prebolio je i oprostio. Takav je.

U inozemstvu je ipak igrao. Postao je zajedno s suigračem iz Osijeka Ivanom Lukačevićem član Metros Croatije iz Toronta i igrao u Američko-kanadskoj profesionalnoj ligi. Suigrač mu je u Metros Croatiji bio i čuveni Portugalac Eusebio! Kako je igrao, dovoljno je reći da je uvršten u Kuću slavnih u Torontu! A veliki je trag ostavio i u Floridi u momčadi Tampa Bay.

Ivica Grnja karijeru prvoligaškog igrača Osijeka zaključio na tragičan način. Igrajući u svom Gradskom vrtu prvenstveni susret s ljubljanskom Olimpijom doživio je težak prijelom noge. Gležanj mu je bio smrskan poput razbijene vaze, u najsitnije komadiće. Više od šest mjeseci je trajao njegov oporavak, a ugovor mu je istekao. U njegovu mu klubu novi nisu ni ponudili. A bilo mu je 32 godine. Vratio se tamo odakle je i došao, u osječki Metalac, iz njega otišao u Špartu iz Belog Manastira, ali jedna je karijera, velika i pamtljiva došla do svog kraja.

Kad je igračke kopačke objesio o klin, obuo je one druge, trenerske. Bio je trener Osijeka i Belišća, bio je i član stručnog stožera reprezentacije Hrvatske koju je 17. listopada 1990. godine vodio izbornik Dražan Jerković u prijateljskoj utakmici sa SAD-om, instruktor HNS-a za Slavoniju i Baranju, bio je izbornik mladih selekcija Hrvatske, a mirovinu dočekao kao zaposlenik HNS-a.