Jedne subote poslije podne na starom stadionu u Puli gostovala je juniorska postava Hajduka. On je bio odmah uočljiv jer osim što je dominirao visinom (193), bio je i obrijane glave. Na terenu se gledalo živu partiju, u kojem je taj momak plijenio pažnju i zbog načina igre. Fizički, često i taktički, bio je čisti stoper. No, kada se uvjerite kako barata loptom, koja rješenja vidi u igri, djelovao je i kao vrsni defenzivni vezni.
Taj dojam, tada i nedugo kasnije u seniorima Hajduka, odnosno u velikom Juventusu, samo je potvrđen u praksi... Nabrijan i moćan Na istom stadionu gdje sam ga u Puli zamijetio tri godine ranije, svjedočio sam i velikom iskoraku nesumnjivog splitskog talenta. Naime, u generalki za Francusku ‘98. Blaževićevi Vatreni sučelili su se Slovačkoj. Na tribinama tada nedovršenog stadiona Drosina, podno stare ‘talijanske’ zapadne tribine, dok sam s Arrigom Sacchijem prebirao po sjećanjima na njegova proročanstva iz 1994. godine (“Croazia će postati svjetska nogometna sila.”), bivši talijanski izbornik i guru AC Milana pozdravio se s nekim sunarodnjakom. “To je team menadžer Juventusa”, kazao je Sacchi. Odmah potom saznalo se druge detalje. Daniele Boaglio toga je kišnog 29. svibnja 1998. stigao privatnim zrakoplovom po tada svježeg reprezentativca Blaževićeve škvadre.
‘Izbornik svih izbornika’ Tudora je na travnjak, pred 9000 gledatelja, uveo u 79. minuti, nakon što se Slaven Bilić ozlijedio. Dosta je simbolike bilo u toj izmjeni stopera, kod kojih je uvijek postojao međusobni veliki respekt. Simbolike je bilo i u susretu Boaglia s Tudorom i njegovim ocem Mariom podno tribine, koja je 1931. izgrađena za svečanu paradu ondašnjeg princa od Pijemonta, regije čiji je glavni grad Torino. Tudorovo ozareno lice govorilo je više od tisuću riječi. Jest da je bio nabrijan tip, koji nije puno mario za novinare i ostavljao je dojam da ga baš briga za sve, no kada Juventus dolazi po tebe i odvodi te na liječnički pregled za ugovor, onda je i dugajlija iz Splita ipak teško skrivao uzbuđenje.
Gard igrača i osobnost bili su, uz tehničke mu potencijale, razlogom zašto je Marcello Lippi stručno odobrio investiciju koju je predložio kontroverzni, ali nogometno vrlo vješti direktor Luciano Moggi. Veliki trener koji je u Juventusu, ali i kao izbornik Italije osvojio svjetsku titulu, imao je sjajno mišljenje o Tudoru. Kazao mi je to, i osobno, kada sam ga u karanteni u Torinu, prije Juventusove utakmice Lige prvaka s Barcelonom, zamolio za par izjava. “Igor è molto forte, peccato che gli infortuni non gli danno tregua.” (Igor je moćan igrač, šteta da mu ozljede ne daju mira.) Lajtmotiv Tudorove karijere...
Nije Lippi bio kurtoazan tip, on je doista imao veliko povjerenje u Tudora, što dovoljno sugerira i epilog drugog povratka tog trenera za kormilom Juvea. S njim na klupi Tudor je osvojio dva scudetta (2002., 2003.) te dva Talijanska superkupa istih godina. Lippi je Tudora koristio u više uloga i smatrao ga je posebno važnim igračem upravo zbog te polivalentnosti. Osim na stoperu, Tudor mu je igrao i beka, i stražnjeg veznog, a kada je trebalo u finišu utakmice lomiti obrane zatvorenog suparnika, namijenio bi mu rolu centarfora. Sve je to Tudor mogao odigrati jer je fizički bio snažan, visok i odlične igre glavom, ali isto tako imao je tehniku i viziju igre pa je izvrsno odrađivao i ulogu zadnjeg veznog.
Tudor je Lippiju osobito bio drag u sezoni 2001./02. kada se trener vratio u Juventus, nakon što je imao neuspješni izlet u Inter. Tamo su ga praktično otjerali navijači zbog neuvjerljivosti vođenja momčadi i ‘pripadnosti omraženom Juveu’. Lippi je zato bio silno motiviran u povratku u Torinu, i u borbi protiv Intera za naslov. U jednom od ključnih mečeva, na Meazzi, Juve je izvukao važan remi (2:2). Strijelac drugog pogotka bio je Tudor, koji je ušao s klupe. Te je sezone Splićanin muku mučio s gležnjem i nastupio je tek u 14 prvenstvenih dvoboja, no Lippi ga je, čim je bio ‘zakrpan’, gurao u vatru. Te je sezone Tudor postigao 4 pogotka u utakmicama koje su bile kritične za Juve. Zato je to možda i najdojmljivija priča koju je živio u Torinu tijekom sedam i pol godina, od kojih je sezonu i pol odradio na posudbi u tadašnjoj ‘filijali’ Sieni. U Udinama, u posljednjem vrlo uzbudljivom kolu te sezone, činilo se da će to biti samo potvrda drugog mjesta, jer vodeći je Inter s Ronaldom igrao u Rimu protiv ne osobito motiviranog Lazija. No, na tribinama stadiona Friuli publika je živjela utakmicu suprotnog raspoloženja u odnosu na događanja na terenu. Tamo je Juventus dominirao i već do 11. minute vodio 2:0. Vijesti iz Rima nisu bile dobre jer je Inter vodio 1:0 od 12. minute, pa 2:1 na poluvremenu. U nastavku eksplozije oduševljenja Juventusovih fanova na tribinama u Udinama odavale su čuda u Rimu.
Lazio je nanizao tri pogotka i srušio snove Ronalda, čija će slika kako plače na klupi obići svijet kao simbolika njegova neuspješnog petogodišnjeg života u Interu. Tog će ljeta Brazilac postati svjetski prvak u Japanu/ Koreji i ‘pobjeći’ u Real Madrid. Tudor je igrao do 67. minute u Udinama. Bio sam na toj utakmici upravo zbog njega, kako bismo eventualno slavlje scudetta iskoristili da ga udobrovoljim za intervju. Kad je izlazio s terena, samo je klimao glavom u nevjerici. Dok su svi slavili (ne)očekivani naslov, uobičajeno vrckavi Tudor djelovao mi je rezerviran. Nakon utakmice, u miks zoni,javio se i njegov pogled odavao je potonuće.
- Moram na operaciju, neću ići na Svjetsko prvenstvo! Imao sam odličan profesionalni odnos s Tudorom. Nakon nekih početnih hrđi dok je bio još ‘zelen’ kao novopečeni juventin i reprezentativac, uspostavili smo primjerenu suradnju. Unatoč tome, a i to govori o drami koju je živio, nije htio u telefonskim razgovorima odati kako je taj gležanj baš toliko nastradao tijekom sezone da će morati na operaciju. Umjesto drugog mu Mundijala, ovaj put kao protagonist, Tudor je morao na operaciju i poslije dužu rehabilitaciju...
Taj nesretni gležanj je jedan od ključnih ‘krivaca’ što je splitski nogometaš morao revidirati svoje nogometne snove. Veliki talent i potencijal za top karijeru uspio je osigurati dolazak do željenih razina. Brojne ozljede, zbog kojih su ga torinski kroničari u završnoj fazi tamošnje karijere nazvali “il campione con i piedi di cristallo” (igračina sa staklenim nogama), spriječile su ga da se još duže održi u elitnom nogometu, odnosno da ostvari još dojmljivije uspjehe. Dugo prkosio muci Jedan ilustrativan primjer je i godina poslije spomenute muke s operacijom i preskakanjem Mundijala. Juventus je, naime, u sezoni 2002./03. dogurao do finala Lige prvaka. Tudor je sudjelovao u impozantnom pohodu, u kojem je Juve eliminirao u četvrtfinalu Barcelonu, a u polufinalu i Real Madrid. Štoviše, Tudor je bio zaslužan da je Juve uopće osigurao prolaz skupine, jer je u 90. minuti domaće utakmice s Deportivom postigao gol za 3:2! Protiv Reala se ‘ponovio’ asistencijom Del Pieru za drugi od tri pogotka domaćih, kojim su okrenuli minus od 1:2 iz Madrida.
Jedini pogodak za Real u Torinu postigao je bivši mu suigrač Zidane. U finalu je Juve za suparnika imao Carla Ancelottija, koji je u Juveu bio trener između dvije ere Lippi (1999.-2001.). Navijači su mrzili Ancelottija zbog prijašnjih mu faza u Milanu, a pogotovo što su s njim na klupi bili osuđeni na druga mjesta. Ancelotti je iznimno cijenio Tudora i kad mu je postao trener 1999. kazao je: “Igor je u svojoj generaciji jedan od najboljih stopera na svijetu, pred njim je, budli posvećen nogometu, sjajna karijera.”
Na Old Traffordu je finale Milana i Juventusa bilo opet nesretno za Tudora. Igrao je do 42. minute, a onda je osjetio mišić. Prevelika i važna utakmica da bi se igralo sa strahom od teže ozljede. Izišao je iz jedinog mu finala, a dodatno ga je rastužila činjenica da je Ancelotti, nakon izvođenja kaznenih udaraca, doveo Milan do europske titule i baš na Juventusu pomeo legendu o treneru gubitniku. Do 2005. Tudor će skupiti 174 nastupa uz 21 pogodak i 4 asistencije, formirajući svoju nogometnu doktrinu s tri fenomenalna trenera, Lippijem, Ancelottijem i (kraće) Capellom.
Kod potonjeg dogodila se ključna stvar, a to je nova operacija gležnja, kojom prilikom je Tudor, pehist kakav je, zaradio razornu bakteriju. Bio sam kod njega u klinici u Torinu i vidio kako mu je zglob otečen doslovno kao lubenica. Bila je to najava velikih problema u završnici karijere. Godina i pol u Sieni bila je pokušaj vraćanja forme na razine prije težih ozljeda, ali osim kratkog povratka u Juve, top priča je konačno završila 2007. i povratkom kući, na Poljud i u Split. Mučio se s bolovima, prkosio muci jer je bio svjestan da mu je strast za igru i dalje ogromna, ali prostori za nastavak sve manji. Odigrao je tek osam utakmica...
Reprezentativno je Tudor ostvario 55 nastupa, među ostalim i na Euru 2004. i SP-u 2006. Dvije ere u kojima nije bilo osobitih uspjeha, iako je u kvalifikacijama kod Zlatka Kranjčara imao jedno od najboljih razdoblja u Vatrenima. Zapamtio sam tada, u Njemačkoj, da mi je u kampu reprezentacije rekao...
- Ne znam što ćemo učiniti, ali moram reći, ovi novi momci, pogotovo ovaj Luka Modrić, to su fenomeni, vidjet ćeš. Dobro je procijenio. I danas kao trener mora se vratiti samo tim stručnim logikama i vjerovati svom instinktu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....