TA LEGENDA VATRENIH NIKAD NIKOG NIJE OSTAVILA RAVNODUŠNIM Bio je prvak svijeta, s Hajdukom je igrao Ligu prvaka, Ćiro ga je 'prekrižio' uoči Francuske

Gdje god je kročio u svojoj karijeri, Igor Štimac nikog nije ostavio ravnodušnim. Ni trenere, ni suigrače, ni navijače. Kako protivničke, tako i vlastite. Kod svih je izazivao emociju, jer i radost i ljutnja su emocije. Štimac je takav ostao i u post-igračkoj karijeri, ali zadržat ćemo se ovog puta samo na njegovom igračkom opusu. Jer, i taj je dio karijere toliko bogat događajima, da je malo prostora za sve opisati.

Snažni i beskompromisni stoper je “zlatni Čileanac”, brončani Vatreni, trofejni igrač i kapetan Hajduka, pa kapetan Derby Countyja i član najbolje 11-orice u povijesti tog kluba po izboru navijača Ramsa, ulagač u Hajduk... Toliko se toga stislo u 16 i pol godina igračke karijere Igora Štimca, od prve hajdučke utakmice u Prištini 1985. do zadnje s Varteksom u Varaždinu u veljači 2002.

Špaco ga gurnuo u ‘vatru’

Štimac je Metkovac, shodno tome nogomet je logično počeo igrati u Neretvi. Međutim, stasiti obrambeni igrač brzo je došao do Hajduka, već sa 15 bio je na Poljudu. Premijera u dresu prve momčadi dogodila se vrlo brzo, talent i hrabrost već je prije 18. rođendana potvrdio nastupom u jugoslavenskoj ligi.

Robert Belošević / CROPIX

U kolovozu 1985. Špaco Poklepović gurnuo je u “vatru” mladog stopera iz Metkovića, nedostajalo je Štimcu 15 dana do punoljetnosti, ali za Špacu je bio dovoljno zreo da uđe s klupe u Prištini. Debi ipak nije značio i kontinuitet. Morao je Štimac na kaljenje kako bi dokazao da je vrijedan bijelog dresa. Zajedno s još jednim mladićem iz Hajduka, igračem koji će u ulozi izbornika proslaviti hrvatski nogomet 33 godine kasnije, otišao je u Slavoniju. Štimac i Zlatko Dalić zaigrali su u vinkovačkom Dinamu kao posuđeni igrači s Poljuda.

Zašto su Vinkovci važna postaja u karijeri Štimca? Zato što je u ulozi igrača Dinama otišao Štimac na Svjetsko prvenstvo u Čile. U Hajduku tada nije imao mjesta, ali uspio se iz Vinkovaca domoći mjesta u selekciji izbornika Mirka Jozića. Reprezentacija Jugoslavije U-20 predvođena Robertom Prosinečkim, postala je svjetski prvak pobjedom u finalu nad Zapadnom Njemačkom 5:4 nakon izvođenja kaznenih udaraca.

Izvor: Knjiga 'Sto godina Hajduka'

Momčad Hajduka koja je igrala u četvrtfinale Lige prvaka (stoje slijeva): Zoran Vulić, Tonči Gabrić, Igor Štimac, Ivica Mornar, Milan Rapaić i Aljoša Asanović. Čuće slijeva: Stjepan Andrijašević, Nenad Pralija, Karol Praženica, Saša Peršon i Darko Butorović

Štimac je uz Jarnija bio jedini igrač Hajduka u Čileu s tim da je na Svjetsko prvenstvo ipak stigao s posudbe, a ne s Poljuda. Zato je kruna svjetskog prvaka njegove generacije, naslov najbolje mlade reprezentacije Globusa iz listopada 1987., bio znak da se Štimca treba vratiti na Poljud. Znak da igrački sazrijeva, a da mu pritom temperament postaje saveznik.

Debi protiv Rumunjske

Poslije godine i pol provedene u Vinkovcima, u siječnju 1988. vraća se u Hajduk. Trener Ivan Vucov povukao je 20-godišnjeg stopera i dao mu broj “sedam”. Nije bilo uobičajeno za stopera, ali “sedmica” je bila slobodna. U prvoj polusezoni odigrao je 13 utakmica u Hajduku koji je u svibnju 1988. sezonu okončao baš na 13. mjestu u prvoligaškom društvu. Sezonu poslije, s Nadovezom na klupi, odigrao je Štimac 16 utakmica. Polako je dobivao veću minutažu, ali još uvijek je znao gledati u leđa nekome iz terceta Jerkan-Tipurić-Pejović.

Goran Mehkek / CROPIX CROPIX

Međutim, morao je odslužiti i vojni rok, zato je u tri sezone na Poljudu upisao tek 39 utakmica. U momčad se vratio u proljeće 1990., igrao i finale Kupa (0:1), upisavši 10 utakmica u prvenstvu. Sljedeće sezone ima 17 utakmica u Jugo-ligi, a konkurencija u momčadi su Grgica Kovač, Slaven Bilić i Dragi Setinov. Ali, nije sve u brojkama, jer sezonu 1990/91 pamtit će Štimac po dva posebna detalja. Prvom nastupu za reprezentaciju Hrvatske i prvom klupskom trofeju.

U Rijeci je debitirao za Vatrene protiv Rumunjske u prosincu 1990., a šest mjeseci kasnije došao je do prvog klupskog naslova. U svibnju 1991. u Beogradu osvojio je Kup u, kasnije, filmski obrađenoj pobjedi nad Zvezdom u Beogradu, zadnjem Kupu maršala Tita. U predvečerje rata, u vrijeme kada se raspada bivša država, mnogi igrači napustili su Hajduk i hrvatski nogomet u cjelini, ali Štimac je ostao na Poljudu. Postao je ključni igrač, postao je lider. Karizma je izbila na površinu, Štimac je u prvoj sezoni samostalne Hrvatske nezamjenjivi prvotimac Hajduka.

U kratkoj sezoni od samo 22 utakmice, odigrao je 18. Nakon Kupa iz 1991. u riznicu trofeja dodao je i prvenstvo Hrvatske. Ali, tu je bio kraj prve hajdučke epizode. Prvo kolo nove sezone šampion Hrvatske otvorio je uvjerljivom pobjedom protiv Cibalije na Poljudu (3:0), a tog 23. kolovoza 1992. od Hajduka se oprostio Igor Štimac. Potpisao je za španjolskog drugoligaša Cadiza.

Prekrižen pa vraćen

Dvije sezone su bile sasvim dosta da se Štimac opet zaželi Hajduka, jer na Poljudu se tog ljeta 1994. okupljala velika, s pravom nazvana mega-momčad. Štimac, Asanović, Gabrić, Vučević i Andrijašević vraćali su se iz inozemstva, a na Poljudu ih je već čekao nešto stariji povratnik, Zoran Vulić. Skupila se gotovo neponovljiva momčad koja je dosegla četvrtfinale Lige prvaka uzevši dvostruku krunu u nacionalnom okviru. Prvi put i nikada poslije u Hrvatskoj. Sezona rekorda, sezona za pamćenje.

Ali, već u sljedećoj ekipa se rasula. Štimac je od 31. listopada 1995. igrač Derby Countyja, engleskog drugoligaša. Kakav li je samo debi imao, izgubili su Ovnovi 1:5 od Tranemera, a Štimac je bio strijelac tog jedinog pogotka. Nakon teškog poraza zaredao je Derby s pobjedama, a čak 20 utakmica ostali su neporaženi i osigurali su promociju u Premiership. Štimac je ubrzo postao “faca” u Derbyju, asistirao je kod transfera Asanovića među Ovnove, ali iz Derbyja pamti i jednu neugodnu epizodu.

- Nikada neću zaboraviti Božić 1997. Roditelji su mi došli u posjet u Englesku, a izbornik Blažević objavio je popis 30 igrača na koje računa za SP u Francuskoj. Na popisu nije bilo mog imena. Ostao sam šokiran, nisam znao što se događa, kako roditeljima objasniti što je razlog - pričao nam je Štimac.

CROPIX

Što se kasnije događalo, svi znaju. Vratio je Ćiro Štimca na popis, nestalo je šoka. Štimac je kao punopravni član Vatrenih otišao na SP u Francuskoj gdje je bio standardni stoper prve postave i jedan od najvažnijih igrača Ćire Blaževića na putu k osvajanju bronce. Jasno, u slavlju pri povratku iz Pariza, glavni je pjevač bio Štimac, karizmatični vođa u reprezentaciji, igrač koji je godinu poslije iz Derbyja prešao u West Ham. Nakon dvije sezone u Londonu, vratio se u Hajduk.

Time se zatvorio krug. Od Hajduka do Hajduka. Ali, nije povratak na Poljud bio samo igrački. Zajedno s Asanovićem, Bokšićem i Slavenom Bilić kreirao je Štimac kvartet ulagača u klub. Neka vrta preteče dioničara, jer četverac je uložio tri milijuna DEM u Hajduk, a njihov ulog je osam godina kasnije prebačen u dionički kapital.

Bruno Konjevic / CROPIX / CROPIX

Nikada nismo imali namjeru kupiti Hajduk, niti je novac bio usmjeren u tom pravcu - objašnjavao je Štimac dugo nakon te 2001. godine kada se na Poljud vratio u dvostrukoj ulozi.

Predsjednik, trener...

Iz West Hama došao je u Hajduk ispisati posljednje poglavlje karijere. S Bijelima nije uspio ući u Ligu prvaka, zapeli su u zadnjem kolu kvalifikacija kontra Mallorce, a upravo je Štimac izbio u prvi plan jer je odlukom UEFA-e kažnjen sa šest utakmica zabrane nastupa uslijed incidenta s igračem Mallorce ispred poljudske svlačionice nakon utakmice. U posljednjoj sezoni pogotkom je inicirao prekid devetogodišnje tradicije nepobjedivosti Dinama u maksimirskim derbijima (2:1) u listopadu 2001. Pet mjeseci kasnije uslijedili su oproštaji.

Nakon igračke uslijedila je još zanimljivija funkcionersko-trenerska karijera. Sportski direktor Hajduka, privremeni trener Bijelih s osvojenim prvenstvom 2005., zatim pretendent na predsjednika HNS-a, pa izbornik Vatrenih, opet trener i danas ponovno izbornik, ali ne Vatrenih, nego Indije. Ima materijala u Štimca, karizmatičnog i britkog stopera, jednog od najboljih defenzivaca Hrvatske 90-ih godina.