Dragi moji, teška su vremena! U svojoj novinarskoj karijeri trčao sam za Maradonom po Sevilli i Buenos Airesu, za Platinijem po Parizu, Šukera sam lovio po Madridu i Londonu, ali nikad nisam mislio da ću prijeći tisuću kilometara da bih intervjuirao - trinaestogodišnjaka.
Tim je rečenicama legendarni Tomislav Židak u Jutarnjem listu 2007. započeo priču o Mateu Kovačiću. Živio je Kovačić tada u austrijskom Linzu, bio jedan od onih neviđenih talenata pred kojima je sigurno velika karijera. Samo, puno je takvih klinaca kroz godine nestalo, ostalo je tek promašeno proročanstvo. Vjerojatno je i sâm Židak, iako je uvijek išao za pravom pričom, pomislio da je i to možda još jedno pretjerivanje, da mali iz Linza možda i nije zaslužio takav prostor. No, eto, 13 godina kasnije, Kovačić je ipak jedan od onih koji su uspjeli. A zapravo, sve je počelo još dvije godine ranije.
Vabila ga Ajaxova škola
Mateo Kovačić, tada tek 11-godišnjak u Austriji je već bio poznato ime. Obitelj, koja je u ratno dobila stigla iz Kotorvaroši, bila je svjesna da kraj sebe ime istinskog talenta, bili su toga svjesni i mnogi klubovi u Europi, primjerice, milanski Inter bio je spreman iskeširati nekoliko stotina tisuća eura da bi Matea doveo u svoju školu. Međutim, sudbina je htjela da je tada odlični LASK došao na turnir u Zagreb, izgubio od Dinama 4:1, a Dinamov trener Davor Blašković primijetio upravo Kovačića. I, krenulo je. Šef škole Božidar Šikić upoznao se s ocem Stipom, pa je Mateo išao kao gost na nekoliko turnira s Dinamom, gdje je vrlo često briljirao, pa je onda i Zdravko Mamić razgovarao s ocem... I tako je, u prilici s početka teksta, 2007. godine, kad je Kovačić imao 13 godina, dogovoreno da Mateo dođe u Dinamo.
- Osim što sam respektirao sinovu odluku, a ona glasi - Zagreb, odlazak u Inter bio bi pun neizvjesnosti, ondje se 1500 djece bori za ugovor. Ovdje ću, ipak, biti među svojim ljudima, a, osim toga, impresionirao me susret s Mamićem i Šikićem, izuzetno korektnim ljudima - kazao je tada otac Stipo.
Bilo je još klubova koji su htjeli Kovačića, čuvena Ajaxova škola također ga je vabila, ali kraj Dinama nitko na kraju nije imao šanse. Idol je malom Mateu bio Kaka, ali na zidu je vidio poster Luke Modrića. I tako je Mateo došao u Zagreb, skrasio se u Sesvetskim selima, gdje je ministrirao u crkvi i u tinejdžerskim danima upoznao Izabel, današnju suprugu. A na maksimirskim zidovima i danas visi fotografija 13-godišnjeg Matea i Dinamova kapetana Luke Modrića nastala baš negdje po njegovu dolasku, u jesen 2007. Luka je već bio zvijezda, glavni Dinamov igrač koji se sprema na transfer, Mateo dječarac, jedan od onih brojnih, koji se nadaju da će ga jednoga dana zamijeniti. Tko bi rekao da će, možda i brže no što je očekivao, postati Lukin suigrač, u najboljem klubu i drugoj reprezentaciji svijeta.
Težak lom noge
Ipak, nije taj put bio lagan, nimalo. Igrao je Kovačić u mlađim uzrastima maksimirskog kluba, konsenzusom je proglašen velikom, najvećom nadom, međutim, 2009. godine doživio je težak lom noge.
- Bilo je užasno, četiri mjeseca nisam mogao stati na tu nogu, svašta mi je prolazilo kroz glavu. Iskreno, bojao sam se hoću li ikad više moći igrati ozbiljan nogomet - kazao nam je jednom prilikom Kovačić.
Oporavak je bio dugačak, no bio je uporan, vratio se na teren i vrlo brzo, već u studenome 2010. dobio priliku debitirati i za prvu momčad. Uz dosta veliku pompu. Mediji, kamere, fotoaparati tih su dana pohodili Maksimir, tražili poneku Mateovu rečenicu, bilježili kako se priprema za utakmicu u kojoj će, možda, debitirati. Nadimak ‘hrvatski Messi’ bio je već nešto na što se navikao, jer, nitko nije sumnjao da karijera tog mirnog, samozatajnog ministranta može otići na neki krivi kolosijek.
- Za mene nema mladih i starih, kod mene igraju oni koji su dobri - tako je Kovačićev debi najavio Vahid Halilhodžić, tadašnji Dinamov trener.
I, u utakmici protiv Hrvatskog dragovoljca (6:0), ušao je u igru u 20. minuti umjesto Tomečaka. Imao je 16 godina, šest mjeseci i 14 dana, u toj je utakmici zabio i pogodak. Glavom. I postao najmlađi strijelac u povijesti HNL-a. Skinuo ga je nešto kasnije Alen Halilović.
Dalje je sve išlo brzo. Uz normalne uspone i padove koje dožive i prežive mnogi mladi igrači, uz upitnike i sumnje, koji se u takvim situacijama počinju javljati. Kad je Kovačić u pitanju, one su i danas prisutne, je li, kao igrač, postao to što su mu predviđali tada ili se ipak nije do kraja razvio? Nije puno zabio, nije puno niti asistirao, njegova igra ne baca u trans... Hoće li biti ‘Modrić nakon Modrića’, preuzeti na sebe ulogu novog vođe reprezentacije kad Luka jednom ode sa scene. Kao da se još uvijek traži put do najviše igračke razine, no, tek mu je 26 godina, najbolje godine, zapravo, tek su pred njim, a neke brojke ipak mu govore u prilog.
Odigrao je za Real 109 utakmica, za Inter prije toga 97, u Chelseaju je trenutno na 88. Uz to, već je 56 puta oblačio reprezentativni dres, zabio, doduše, tek jedan gol. Ali, ova klupska statistika daje do znanja da je na nogometnom tržištu cijenjen, malotko se može pohvaliti da je igrao u takva tri velikana, uostalom, još uvijek je Kovačić s 45 milijuna eura, koliko je ukupno Chelsea platio Realu, najskuplji hrvatski igrač u povijesti.
Kapetanska traka Modrih
No, vratimo se još malo na dane u Dinamu. Već iduće sezone, 2011./12., iako još premlad, postao je važan igrač u momčadi, dobio je priliku i u Ligi prvaka. Zabio je pogodak Lyonu u onom teškom (1:7) porazu i postao drugi najmlađi strijelac u povijesti Lige prvaka. Slijedilo je razdoblje uravnoteženosti, godina u kojoj je došao do daha i uhvatio korak s očekivanjima. Dobio je na leđa ‘desetku’, kapetansku traku i baš kad je trebala krenuti njegova prava era u Dinamu, odjednom se našao u Milanu. Jedne večeri, zadnjih trenutaka prijelaznog roka u siječnju 2013. samo je spakirao kofer, u suzama se oprostio od suigrača i napustio Međugorje. Već idućeg jutra bio je u Milanu, u klubu koji ga je htio još dok je živio u Linzu. Tko zna bi li, da je tada izabrao Inter, ikad dočekao da zaigra za prvu momčad tog kluba. Kao što je otac Stipo te 2007. u Linzu rekao Židaku, bio bi tamo jedan od 1500 dječaka, dok je u Dinamu od prvog dana bio predodređen za velike stvari, pravi projekt kluba. Oscilirao je Kovačić i u Interu, još uvijek mlad, u tom žestokom ritmu.
- Igrao je solidno, ali i dalje kao da je izostao onaj konačan iskorak, potpuno razbuktavanje talenta. Stoga je i pomalo senzacionalno zvučao njegov transfer u Real, za 38 milijuna eura. Jer, znamo da Real kupuje najveće zvijezde, igrače koji su dokazani i koji odmah mogu preuzeti konce u igri velikog kluba. I, nije se uspio ustaliti u momčadi, nije postao nezamjenjiv poput Luke Modrića, no više od 100 utakmica i devet trofeja zaslužuju respekt. Triput je osvojio Ligu prvaka, jednom bio španjolski prvak, dvaput svjetski klupski prvak... Otišao je u Chelsea, prvo na posudbu, potom je i postao igrač Bluesa, osvojio Europsku ligu. Riznica trofeja već do 26. godine doima se prepunom.
Najviše polemika, ipak, izaziva njegova reprezentativna karijera. Debitirao je protiv Srbije (2:0) 2013., u prvih 11, a u zadnjem službenom srazu protiv Slovačke (3:1) ušao je s klupe u zadnjih 15 minuta. Tek jedan gol Gibraltaru u prijateljskom srazu, to je puno premalo za igrača njegove razine. Nikako da spoji dvije-tri odlične partije u reprezentaciji, nikako da zauzme mjesto u udarnoj postavi i zadrži ga. Nedorečen, mogli bismo ga tako opisati. No, možda možemo zaključiti da njegovo vrijeme tek sad dolazi, da se u godinama pred njim treba i može nametnuti kao ‘novi Modrić’. Krenuo je s njegovim posterom na zidu, pa fotografijom uživo, bili su suigrači u velikom Realu i najboljoj Hrvatskoj svih vremena, sad je red da postane i pravi Lukin nasljednik.
Među 100 najboljih je već ušao, još nije kasno da dođe i puno više na toj ljestvici. Premda, apsolutno se može zaključiti da nije jedan od onih velikih talenata koji se nisu razvili, kao i da Židakov put od 1000 kilometara do Linza i jurcanje za trinaestogodišnjakom nije bilo gubljenje vremena.