U Dinamu je tih godina između dva svjetska rata bilo nekoliko čudesnih igrača, nogometnih genijalaca. Tako su barem zapisali nogometni kroničari. Bobek je rolao do besvijesti, Wölfl tresao mreže da se sve prašilo, Glaser i Monsider branili su moguće i nemoguće, Lešnik je lukavo ciljao kutove, Cimermančić oduševljavao probojima i vrućom krvi. Jedan je čovjek, međutim, bio drugačiji, kažu, jednostavno neprelazan. Ivan Jazbinšek! Za njega je u pohvalama vrlo škrti legendarni trener Martin Bukovi rekao da je apsolutna klasa za sebe. Igrač Građanskog koji je na tribinama uvijek imao publiku koja bi dolazila gledati samo njega. Obrambenog igrača.
Nije bilo boljeg srednjeg pomagača obrane u povijesti hrvatskog nogometa, napisao je doajen sportskog novinarstva Zvonimir Magdić Amigo pišući o Jazbinšeku kojeg je gledao uživo, ali i uz svjedočanstava igrača koji su igrali s njim ili protiv njega. Stup igre Građanskog za koji je igrao punih 10 godina i osvojio tri prvenstva države. Jazbinšek je svoj nogomet objašnjavao ovako:
"Dečkima sam uvijek govorio sljedeće: Ona trojica su moja, o njima ne brinite, vi samo pazite preostalih osam."
Kažu da je Jazbinšek bio "preteča radara", da je daleko prije svih znao tko će gdje doći i da je suparničke napadače uvijek čekao spreman. Legendarni talijanski napadač Silvio Pioli u razgovoru s rimskim dopisnikom "ŠPORT-a", ovako je opisao Jazbinšeka:
"Trebalo bi mu zabraniti igrati nogomet, jer ovako kvari živce svih vođa navala koji igraju protiv njega."
Amigo Magdić bio je i na utakmici Građanski protiv Austrije. Završilo je 5:0 za Građanski, a moglo je i 10:0. Austrijanci su bili šokirani događanjima na terenu pa su krenuli u napad svim raspoloživim snagama, ali na koncu bi naletjeli na Jazbinšeka.
"Zamislite, mi dobijemo 5:0, a igrač utakmice je libero Jazbinšek."
Tako je glasio izvještaj s utakmice. Austrijanci se nisu divili samo njegovoj sjajnoj sposobnosti čitanja igre i oduzimanja lopti, nego su posebno podvlačili Oskarovu sposobnost da u duelu odnosi loptu, ali tako da je odmah glavom proslijedi suigraču za brzu kontru.
U jednoj utakmici protiv sjajnih Mađara njihov radijski reporter Pluhar u eter je pustio rečenicu koja se dugo prepričavala:
"On je zid, on je čovjek-živi zid! Ne, preko Jazbinšeka ne možemo."
Pluhar je pričao kako se nagledao nogometnih utakmica po svijetu, ali da je ostao nijem kad je vidio kako igra Jazbinšek.
Oskar je volio igrati u Splitu kod Hajduka.
"Moja igrališta? Zagreb dakako, Beč, Pešta, ali nadasve Split. Je, u Splitu sam uvek bil kao doma. Zakaj? Publika je bila vruća, temperamentna, nigdje kao u Splitu. Pasalo mi je to. Čim se oni više derali, ja sam bil mirniji. I bolji. Ne sećam se da smo gubili kraj plinare. Ni moj Građanski, ni kasnije Dinamo. Naravno, dok sam ja igral. Možda smo jednom izgubili nekakvih 1:0, ali nije bila nešto važna utakmica. Posebno pamtim '48. U proljeće i jesen, dva puta po 2:0. Igral sam sjajno, užasno mirno. Nema boljeg načina da i njih smiriš."
Oskar je za reprezentaciju Hrvatske igrao 18 puta, za Jugoslaviju sedam.
"Igrao sam i 30 puta za reprezentaciju Zagreba. U to vrijeme Zagreb je znao biti jači od bilo koje državne vrste."
Igrao je protiv svih velikih reprezentacija.
"Mađari, Čehoslovačka, Austrija, Italija... To su bile reprezentacije koje su igrale pravi nogomet. Nijemci tada nisu bili ništa posebno, tek nakon 'anšlusa' ušli su im igrači Austrije u reprezentaciju i dogodio im se uspon. Austrijanci su im omekšali nogomet, kad se na to dodala njemačka upornost i trka, dobili su sjajnu momčad. Talijani su imponirali dugim i jednostavnim loptama. No, Mađari su bili posebna priča, sve su znali, a bili su jako prljavi u igri. Nagaziti, izmisliti faul, ići đonom... Opasni k'o vragovi. Kad se samo sjetim Ferencvarosa i dva krila, Gyetvai i Finta, a doktor Sarosi u sredini. Strašni! Opet, volio sam igrati protiv Mađara i protiv Hajduka."
O tome kako je Jazbinšek izgledao protiv tih jakih Mađara jednom je zgodom pričao sjajni August Lešnik.
"Dr. Sarosi bio je čudesan igrač, ali i fini gospodin, taj nikada ne bi udario suparnika. Nema momčadi kojoj nije zabijao s lakoćom, pa on je i jednom velikom Planički (legendarni golman Čehoslovačke) zabio sedam golova na jednoj utakmici. Sedam! E, taj čudesni Sarosi ne bi Jazbinšeku mogao ništa. Ne u jednoj utakmici, nego kad bi god igrali s njima. I onda je počeo izbjegavati Oskara pa su Mađari u vrh napadač stavili gorostasnog Toldija, a Sarosija su malo povukli. Gurao je i tukao Toldi Oskara kako je god mogao, ali nije mu to pomoglo. A nije ni Sarosiju, jer bi ga Oskar opet stigao zaustaviti. Toliko je bio dobar."
Jazbinšek je toliko točan i impresivan igrajući tog libera da ispada kako je nadimak Oskar bio posljedica njegovih poteza na terenu. I taj mu je nadimak ostao do kraja života. Kažu da ga je za izvedbe zaslužio svake godine. Iako je nadimak dobio u zgodi koja nije imala veze s nogometom.
"Jednom smo zgodom bili u zoološkom vrtu u Beogradu, a nekako smo se dugo zadržali kraj jednog simpatičnog noja koji se zvao Oskar. Koliko je samo jeo, a mi smo ga hranili bombonima i perecima. Kad nam je nestalo dali bi mu i papir, šibice, a on bi sve to gutao. Toliko je bio zanimljiv da se nismo dali od njega. Na kraju dana su i mene prozvali Oskar, jer sam gutao sve suparnike na terenu slično kao i taj noj Oskar. Nije lopta mogla proći, a da je ja ne dohvatim."
Složio je Oskar bez problema i idealnu momčad svoga vremena: Glaser, Hügl, Jozo Matošić, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Lechner, Šipoš, Bobek, Hitrec, Vukas, Zebec.
Sebe nije stavio u nju, ali Ivica Horvat, jedan od najvećih centarhalfova koje smo ikada imali, nikada nije dvojio.
"Centarhalf? Oskar, bez ikakve konkurencije!"
Bio je Jazbinšek i član reprezentacije Jugoslavije koja je na Igrama u Londonu osvojila srebrnu medalju, ali Oskar nije upisao nastup.
"Tvrdili su da sam igrao kao profesionalac na nekakvoj turneji Građanskog 1936. godine, a niti sam bio na toj turneji, niti sam bio profesionalac. Smiješno. No, zbog opreza da ne bi bilo problema bio sam rezerva. U finalu protiv Engleza nismo igrali dobro."
Oskar je još kao igrač obožavao južnoamerički nogomet, a poslije ga je kao trener i preferirao.
"Ferencvaros je igrao jednostavno i efikasno, ali južnoamerički nogomet uvijek je tražio neki štos. Tako se ponašala i publika na stadionu. U redu je zabiti, ali daj štos, daj nešto neviđeno. I to su tražili i publika i navijači. Dinamo sam kao trener vodio na prvi Copa Montevideo. Iz Europe mi i bečka Vienna. Prvu utakmicu igrali su čileanski Colo Colo i Hayesa iz Paragvaja. Majko mila, što ti sve nisu radili s loptom! A tamo oni nisu bili prva liga, jer kad smo vidjeli Botafogo i Fluminense iz Brazila, pa Nacional i Penarol iz Urugvaja, ostali smo šokirani koliko su tek ti dečki bili dobri s loptom. To je bio čaroban nogomet. No, kad smo ih mi pritisnuli izbliza, kad im nismo dali disati na terenu, brzo bi gubili živce i čarolija bi nestala."
Jazbinšek je kao trener vodio Dinamo u dva navrata. Prvi put od 1953. do 55. godine, a tada je osvojio i naslov prvaka. U drugom mandatu (1959. - 1966.) nije uspio do naslova, ali sedam uzastopnih godina svjedoči o tome koliko ga se kao trenera cijenilo u Maksimiru.
Oskar je bio rođeni autoritet, samo tako možeš u velikom klubu toliko godina trajati i kao igrač i kao trener.