Oduvijek je Robert Prosinečki bio jutarnji tip, kava, cigareta i nogometni razgovori već od zore. Našli smo se na Kajzerici, kafić BBS u vlasništvu proslavljenog rukometaša Božidara Jovića bio krcat u rano jutro, a Robi pun elana...
- Odmaram se još od konca desetog mjeseca kada sam se razišao s Azerbajdžanom. Znate već kako to ide kod nas trenera. Najprije ti godi odmor, obiteljska idila, lagani ritam, ali onda se napuniš energijom, elanom i već bi htio raditi - iskreno će Prosinečki.
Slovenija je prošlost
Je li vam možda žao što niste prihvatili (bogatu) ponudu Azera?
- Nije, ali baš nimalo. Tamo sam imao tri odlične godine, koje ću doista pamtiti kao lijepo razdoblje u svom životu. Prekrasan grad, sjajni uvjeti za rad, solidni rezultati... Kao i brojni prijatelji koje sam stekao u Bakuu. Međutim, više nisam imao izazova, osjetio sam da ne mogu napraviti novi iskorak s reprezentacijom, a to je bio znak da moram dalje. Nikada me nije zanimala opcija da uzmem novce i radim ‘laganini’... Želim biti trener koji će disati punim plućima.
Znamo da ste još u listopadu imali razgovore s čelnicima Slovenskog saveza. Kako naši susjedi još nisu odabrali izbornika, tako računamo da ste možda još uvijek njihov kandidat?
- Ne, nisam više kandidat za izbornika Slovenije. Bilo je nekih razgovora, ali ništa više od toga.
Robert Prosinečki
Je li vam Slovenija bila dobar izazov?
- To je jako ozbiljna reprezentacija, koja ima ugled i kvalitetu. U Sloveniji su zadnjih godina veliki iskorak napravili i u košarci i u rukometu, sada bi to htjeli i u nogometu. Ozbiljni su i ambiciozni, svakako su mi bili zanimljivi, ali to je sada prošlost.
Je li možda reprezentacija BiH budućnost?
- S njima sam razgovarao u Zagrebu prije nekih mjesec dana, ali nakon toga se nisu javili. Zašto? To njih morate pitati.
Tamo bi vas dočekala odlična reprezentacija?
- Bosna je doista veliki izazov za svakog trenera, ne samo za mene. Pričamo o sjajnim igračima koji igraju u vrhunskim klubovima i recimo da je Bosna selekcija koja sigurno može izboriti Europsko prvenstvo.
Znamo da se i nekoliko klubova zanimalo za vašu budućnost pa nas zanima koga biste prije izabrali? Ambiciozan klub ili ambicioznu reprezentaciju?
- To su dva potpuno različita posla, a imao sam sreću što sam oba prošao i proživio. Ne, nemam favorita po tom pitanju, svejedno mi je hoću li biti trener ili izbornik. Vodi me samo ideja da sljedeća sredina u kojoj ću raditi mora imati određenu razinu kvalitete i maksimalnu ambiciju. Znate, ambicija je ta koja stvara klimu u klubu ili reprezentaciji, ona je ključna za ostvarivanje ciljeva i sada sam potpuno svjestan da se kao trener mogu definirati ili raditi iskorake samo ako dođem u zdravu, kvalitetnu i ambicioznu sredinu.
Azeri nisu Barca
Takvo što nije lako naći?
- Toga sam svjestan i zato nikamo ne žurim. Dođe li prava ponuda - a takvu ću odmah prepoznati - dočekat ću je spreman. Željan sam rada, željan sam dokazivanja i svega što dolazi s poslom, ali zanimaju me samo ambiciozni projekti. Što nikako ne znači da u obzir dolaze samo ne znam kakvi klubovi ili reprezentacije. Postoje i manje lige i manji klubovi s kojima se može napraviti dobar rezultat.
Logično je da ne morate žuriti, jer ponuda će biti, sada ipak imate trenersko ime i ugled. Može se reći da kao trener imate svoju prepoznatljivost i kvalitetu?
- Volio bih znati po čemu se to određuje je li neki trener dobar ili loš. Rezultat je uvijek jedino mjerilo. Recite mi koliko puta smo zadnjih godina, mjeseci, pa i tjedana svjedočili trenerima koji su u jednom trenutku bili slavljeni kao heroji da bi nakon dva ili tri poraza bili prekriženi. To je jedina istina o trenerima.
Slažemo se, ali trener ima svoju prepoznatljivost neovisno o nekim boljim ili lošijim razdobljima. Primjerice, Azeri su pod vašom komandom igrali dobar nogomet?
- Valjda je neupitno da ne možeš s Azerbajdžanom igrati isti nogomet kao s Barcelonom. Naravno da ćeš tome težiti, ali postoje neke vrlo jasne okolnosti protiv kojih nitko ne može. E sada, za sebe sam siguran da ću uvijek biti trener koji će težiti ofenzivi, koji će kroz igru tražiti rezultat. Da bi ta igra bila na željenoj razini, moraš imati kvalitetne igrače, sposobne da slijede želje trenera. Zato ispod nekih razina ne želim ići.
Očito vam je u Azerbajdžanu manjkalo pravog adrenalina, možda i pravog pritiska koji se uvijek veže uz kvalitetu?
- Pritisak uvijek postoji, a logično je da on raste s veličinom kluba ili sredine u kojoj radiš. Normalno je da taj pritisak utječe na rad trenera, jedne će slomiti, druge inspirirati, tjerati ih da izvuku iz sebe i ono što u komotnim okolnostima ne bi mogli. U Azerbajdžanu je sve bilo super, ali tamo su borilački sportovi ono što je kod nas nogomet. I to ne možeš promijeniti...
Možda ne bi bilo loše da nazovete kolegu Igora Tudora, koji je u Galatasarayu radio pod nevjerojatnim presingom medija, navijača, čelnika kluba... U konačnici, smijenili su ga u trenutku dok je imao samo bod manje od prvoplasirane momčadi?
- Ne znam što se točno tamo događalo, ali o tome nema puno smisla raspravljati. To je tako i gotovo, mi treneri uglavnom smo nemoćni u takvim situacijama. Zato postoje samo dvije vrste trenera, oni koji su dobili otkaz i oni koji će ga tek dobiti...
West Ham nije vrhunski klub
Ako se ne varamo, vi još niste dobili otkaz?
- Vjerojatno samo zato što sam ostavkom ili odlaskom preduhitrio poslodavca...
Nedavno je otkaz dobio i vaš svojevrsni mentor Slaven Bilić?
- U prvoj je sezoni s West Hamom napravio sjajne stvari, a nije lako kad tako visoko postaviš ljestvicu u klubu koji ipak nije vrhunski. Vrhunski je bio Bešiktaš, ali West Ham to nije, niti je ikada u svojoj povijesti bio velik klub. A u nogometu je najteže ponavljati vrhunske rezultate, to vidimo često, u stanju to nisu ni klubovi poput Barcelone, Real Madrida ili Manchester Uniteda, a kako će onda jedan West Ham? I to u ligi kakva je Premiership!
Ronald Gorsic / CROPIX
Bilić je odlučio uzeti odmor do ljeta?
- Brzo će projuriti tih nekoliko mjeseci i odmah će biti željan nogometa, baš kao što sam ga i ja željan. Nogomet je naš život, kad smo opušteni u društvu s prijateljima opet je nogomet u prvom planu. Vjerujte mi da bih bio nogometaš i da me nitko nije želio plaćati, jer to obožavam raditi, tu sam doma, tu toliko toga znam i želim napraviti. A uz to sam još i odlično plaćen. Odmor katkad svima nama treba, ali ne baš da potraje.
Koliko poznajete trenerski rad izbornika Zlatka Dalića?
- Ne baš puno, ali vidimo sam utakmice s Grcima i nemam što posebno reći, izvanredno je odradio posao.
Na pravom ćemo ga ispitu ipak vidjeti u Rusiji. Očekivanja su velika, a čeka nas jako zahtjevna skupina?
- Znate, mi smo kod nekih stvari u evidentnom problemu. S jedne strane pričamo da je ova generacija bolja od mojih Vatrenih, a s druge strane ističemo kako su Nigerija i Island težak ždrijeb. To ne ide jedno s drugim...
A koji je vaš stav o ovoj reprezentaciji?
- Ako imamo vrhunsku klasu - a neupitno je imamo - onda ne možemo pričati o Nigeriji i Islandu kao suparnicima koji nas mogu izbaciti. Respekt i poštovanje apsolutno, ali kvalitetom smo mi daleko iznad njih, nećemo to valjda osporiti? Hrvatska ima fantastičnu momčad, ima generaciju koja je dugo na okupu, koja je pokazala da ima ambiciju i karakter i zato Rusiju čekam pun optimizma. U Francuskoj smo na Euru bili jako dobri, ali sada moramo biti još bolji. Skupinu moramo proći, a što će nam donijeti nokaut-faza tek treba vidjeti, premda nema suparnika kojeg Hrvatska ne može izbaciti. Možda nismo najbolji na svijetu, ali smo toliko jaki da možemo igrati sa svakim i u dobrom ga danu izbaciti.
Malo dobre volje...
Sposobni smo, dakle, ponoviti nezaboravnu 1998. godinu?
- Igrači svakako imaju sve što trebamo za takav rezultat. E sada, treba napraviti sve i da vanjski utjecaji budu na tom tragu. Vatreni u Rusiji moraju biti podržani onako kako smo i mi bili podržani te ‘98. Jednako tako i u domovini moramo svi stati iza njih. Svjetsko je prvenstvo, zaboravimo ovo naše crnilo i pustimo dečke da pokažu što znaju.
Vidimo da taj psihološki segment držite vrlo važnim?
- On je daleko bitniji nego što ljudi misle. Igrači čitaju novine i portale, dobro osjećaju puls javnosti, on iznimno jako utječe na njih i stoga je bitan za njihovu izvedbu. Pohvalite bilo kojeg čovjeka na poslu pa ćete vidjeti sreću na njegovu licu i zanos s kojim će nakon toga raditi. Tako je i s igračima. Igrač će na terenu za reprezentaciju dati sve što može, ali svatko će vam, tko je ikada igrao nogomet, istaknuti kako u pravom ozračju jednostavno daje još više.
Nije lako u ovom hrvatskom nogometu postići takvo jedinstvo?
- Toga sam jako dobro svjestan, ali jednako tako svjestan sam i važnosti ukupne navijačke, javne i medijske atmosfere. Uz malo dobre volje, nosit ćemo igrače na svim utakmicama i to nas sve zajedno može odvesti jako daleko. Toga bi svaki od nas morao biti svjestan.
Luka Modrić najbolji je hrvatski igrač svih vremena
Je li Luka Modrić najbolji hrvatski igrač svih vremena?
- Po svemu bih rekao da jest, doista je najbolji hrvatski igrač kojeg smo ikad imali. Luka ima tri naslova klupskog prvaka Europe i u sva tri bio je jedan od ključnih igrača Real Madrida. Luka je tri puta službeno biran u idealnu momčad svijeta. Nema izbora - službenog ili neslužbenog - u kojem nije najbolji ili barem među tri najbolja veznjaka svijeta. Nema dakle parametra po kojem Luka ne zaslužuje naslov najboljeg u povijesti, a i kad maknemo trofeje na stranu, način na koji igra, na koji dominira u jednom Real Madridu, doista je impresivan.
Kritičari će reći da mu nedostaje pravi rezultat s Hrvatskom?
- Slažem se da je to jedina slabija točka u njegovoj karijeri i stoga je Svjetsko prvenstvo u Rusiji Lukina zadnja šansa da i s Vatrenima ostavi jedan veliki trag. Odemo li daleko u Rusiji, mislim da će Luka neupitno biti najveći hrvatski nogometaš u povijesti.
Puno toga će u Rusiji biti u njegovim rukama?
- Ne bojim se za Luku, samo da ga posluži zdravlje. Međutim, za vrhunski rezultat na takvoj sceni Luka će trebati daleko više od svoje vrhunske forme. Hrvatska će moći daleko samo ako cijela momčad bude na visokoj razini, a i ako nam se poklope još mnogi detalji nužni za sjajan rezultat. Mislim tu na zdravlje igrača, na sreću, na podršku kompletne javnosti, na vrhunsku pripremljenost kompletnog stožera... Previše je toga da bismo samo u Luki Modriću tražili ključ uspjeha, koliko god on dobro igrao.
U Realu je i njegov programirani nasljednik Mateo Kovačić?
- Mateo ima nevjerojatne predispozicije i po svemu bi morao biti standardni igrač Reala. Nažalost, svi vidimo da on to još uvijek nije, a to sugerira da negdje nešto ipak ne štima. Ne znam zašto Kovačić ne igra bolje, nisam s njim svaki dan, ne vidim ga na treninzima, ali znam da je on klasa koja ima sve predispozicije da bude klasni svjetski veznjak.
Pep Guardiola je daleko iznad svih
Već ste rekli da je jako teško ocijeniti rad trenera, ali tko je trener po vašem ukusu?
- Za mene je Pep Guardiola najbolji trener svih vremena, ili barem najbolji trener kojeg sam ikad vidio na sceni. Nogomet koji igraju njegove momčadi doživljavam kao jedan veliki - gušt! Sjetite se kako je Barcelona igrala dok ju je Pep vodio, posebno u prve dvije sezone. Zatim je bio u Bayernu s kojim je opet igrao najbolji nogomet na svijetu, a sada to ponavlja i kao trener Manchester Cityja. Znam da će mnogi reći lako mu je voditi Barcelonu, ili City koji je ulupao milijarde u momčad, ali zar nisu i ostali ulupali približno slične novce? Evo jedna usporedba. Mourinho je svjetski trener, osvojio je toliko trofeja da mu se moraš nakloniti. Međutim, utakmica između Uniteda i Stokea teško će me prikovati uz televizor. S druge strane, jedva čekam utakmice Manchester Cityja i uopće me nije briga tko je s druge strane. Gledaš i guštaš! To je Pep Guardiola...
Ronaldo je među najboljima u povijesti, ali Messi je bolji
Ronaldo, ili Messi?
Ronaldova je statistika otkako je došao u Real Madrid doslovno nevjerojatna, on je impresivan igrač, ljudi ga mogu voljeti ili mrziti, diviti mu se ili ga omalovažavati, ali on je za mene jedan od najboljih igrača u povijesti. Međutim, Messi je bolji, Messi ima jednako impresivnu statistiku, ali njegov je nogomet magičan i neponovljiv.