Poznajem autora kolumni 'Iz maksimirske šume' već više od dva desetljeća i mislim da štivo koje nam se nudi svake subote u 'Jutarnjem listu' zorno oslikava lik i djelo Tomislava Židaka.
Čitajući njegove tekstove nerijetko sam se uhvatio u razmišljanju da je Židak zapravo više pisac a manje novinar. Prepoznatljivim stilom naracije nametnuo se široj čitalačkoj publici, ne samo zaljubljenicima u sport odnosno nogomet.
Zbog toga ponekad čovjek pomisli da je Židakov talent za pisanje, u dnevnom mediju i to isključivo u sportu, limitiran i nedovoljno izražen. Određeni sukob između kreativnog pisca kojem je potrebna doza fikcije te kroničara sirove svakodnevice, povremeno se lomi u Židaku rezultirajući nedosljednošću u tretiranju jednih te istih činjenica.
I kad se to događa spisateljska kreativnost i u ovom sportsko-nogometnom miljeu jedinstvena narativnost, kompenzira postojanje dvojbe u kredibilitet stručnih prosudbi nogometne problematike. S druge strane upravo šarm napisane misli, uz neprijepornu informiranost, doprinose Židakovoj posebnosti, poglavito u tretiranju Dinamove svakodnevice.
Pokušavajući u sebi pomiriti dinamovca i novinara, autor 'Maksimirske šume' zna plesati na rubu objektivnosti, što je karakteristično za emotivce. Upravo je u tom vrtlogu emocija koje su toliko prisutne u autoru i njegovim tekstovima, magnetizam koji čitatelje privlači u 'Maksimirsku šumu'. U kojoj su brojne istine skrivene upravo u fikciji, koja nam olakšava susrete sa često bolnim realnostima.
(Dio iz knjige 'Iz Maksimirske šume' Tomislava Židaka u kojoj se legendarni kapetan Vatrenih Zvonimir Boban osvrno na stvaralaštvo doajena hrvatskog novinarstva.)
