Ne odlaze nikamo ovih 90 i nekoliko očajnih minuta.
To nisu površne, neznatne boli koje nestanu s prvom čarolijom jutra, s prvom kavom ili cigarom. Raspršili su se naši zanosi, nestale su naše zablude u večeri koja je trebala biti svečana i lijepa. Crveno-bijela.
Slutili smo je takvu i željeli pravu Hrvatsku. Barem ovdje, daleko od nje...
Osjećaj da je dobar dio jedne divne generacije otplesao svoj posljednji ples gorak je i proganja...
Bez ritma, konfuzna i prazna, naša je momčad prosvirala šansu da se ostvari na nogometnom nebu. U zemlji sambe opraštali smo se uz otužni sentiš. Razbili su nas poluigrači koji čine dobru momčad. Nogomet je kolektivna igra i dobra škvadra obično pobijedi masu dobrih igrača koji nisu team. To se vidjelo već u prvom poluvremenu da bi se potvrdilo u našem potpunom otuđenju iz drugih 45.
Bez snage, bez ideje i konačno bez discipline, naši su igrači iščekivali posljednji zvižduk crnoga čovjeka. Tek su pred sam kraj u ponekoj “ego roli” branili nogometnu čast i podsjetili na svoju talentiranost. Talentiranost koja ih je gurnula u ovaj predivni sport od kada su bili djeca…
Po +40 i po -20, kroz godine nadanja, strpljenja i muke, dok glodali su teški nogometni kruh, naši su dojučerašnji (i sutrašnji) heroji iščekivali ovakve trenutke i utakmice, ovakve pozornice.
Pletikosa, Srna, Olić, Eduardo..., igrači su koje nećemo pamtiti po njihovoj zadnjoj “najvećoj” tekmi... To ne zaslužuju. Oni su nas zadužili sjajnim nogometom i još boljim ponašanjem kroz sve ove godine. Nije lako rastati se sa snovima na ovakav način. Znam koliko su strepili, koliko iščekivali veliku priču s najvećeg turnira. Tepat će im usputnjaci da je nogomet samo igra, da su svejedno izborili World Cup i da nije kraj svijeta. Naslušao sam se tih frazetina i podilaženja nakon polufinala ‘98. Nikoga nisam minimalno doživio, ništa ne može ublažiti razočaranje sobom. Za njih je Brazil zadnji čin jednoga predivnoga filma koji će zauvijek ostati najbolji dio ovdašnjeg im vremena. Vremena pravoga nogometa.
Moj prijatelj mi je to ponavljao još davnih dana.
I ne sluteći koliko je bio u pravu...
Neki će drugi imati još barem jednu šansu. Jasno, ne svi. Uz neke nove klince bit će Modrić i Rakitić, Mandžo i Čarli, kao što su uz njih bivali Plete i Darijo, Ola i Dudu. Bit ćemo i mi. Kao uvijek, u sličnom raspoloženju i shvatljivom transu. Do zadnje, vjerujući da se bronca može ponoviti...
Mučno je, ali utakmicu moramo prožvakati. Promišljeno, elaborirano iskustvo zna postati znanje.
Odluka da se igra 4-3-3 sustav bila je logična, ali raspored i izbor igrača bili su potpuno pogrešni. Šokantno je kada tri igrača promijene poziciju. Odluka da Modrić igra poludesno, a Rakitić playa, loše je iščitavanje toka igre. Vrsaljko na lijevom beku, a Pranjić u vezi još je jedna nelogičnost. Pogotovo protiv meksičkoga 3-5-2 sustava koji moraš napasti preko bokova. Kovačeva želja bila je da Rakitić brzo mijenja strane igre, a Modrić i Pranjić svojom hitrinom iznenade meksičke veznjake. U ovoj utakmici to je bilo nemoguće. Evo i zašto: da bi Rakitić vodio igru, treba mu dosta vremena i prostora. Da bi ga se dovelo u tu poziciju, neophodan je brzi protok lopte u zadnjoj liniji i vješto odigravanje na playmakera. To je nemoguće postići s Vrsaljkom i Lovrenom koji nemaju lakoću kontrole i brzu predaju lopte. Da bi se pak stvorilo prostor iza njihova dva prednja vezna, neophodna je brza promjena igre. To se nije moglo dogoditi s umornim Olićem koji je ušao u krilo Mandžukiću i s Vrsaljkom koji kada igra lijevo nema timing za suradnju i sve mu je čudno. Tako barem djeluje. Lako je zaključiti da ako nemaš jednu stranu, ne možeš ni mijenjati igru ni zavagati protivnika. Posljedično ni stvoriti nužne slobodne prostore. Tako zacementirani bili smo predvidivi i spori.
Ostalo je sve na Raketi koji to nije na zadnjem veznom. On nema naviku da stalno bude u igri i razigravati druge kao što to radi Modrić bez kojega hrvatska igra, na žalost, ne postoji. Luka je pak poludesno skučen u nešto što on nije. U Realu je sve drugačije i bez obzira što igra poludesno on je playmaker zajedno s Xavijem Alonsom. Di Maria zuji po lijevom boku dok se Bale drži druge bande pretvarajući 4-4-3 u čisti 4-4-2. Sustav u kojem Luka savršeno funkcionira. Ako ga je već gurnuo naprijed, onda je trebao igrati polulijevo s ulazom u sredinu. Znali smo da je Meksiko agresivan pa je takva rošada još čudnija. Modrić je hitriji od Rakitića i lako pronalazi rješenja bez obzira na protivnički presing. U svom stalnom kretanju i tehničkoj lakoći on izmigolji svemu i svakome. Na žalost, tamo poludesno, izmigoljio je iz cijele utakmice.
Tako smo se uz neopipljivog Pranjića odrekli prirodnih pozicija naših najtalentiranijih igrača. Koliko je ispravno da Rakitić igra ispred, vidjeli smo kod Perišićeva gola, bez obzira što je Meksiko već slavio. Tamo se sva njegova rješenja i talent ostvaruju na potpuni način. Zadnji pas i udarac su ga i doveli do Barcelone. Da raščistimo: Rakitić je prednji lijevi ili desni vezni. Prednji, ne zadnji.
Kovač je imao ideju i hrabrost i to poštujemo. Mora nastaviti sa svojim uvjerenjima i kroz nova saznanja i iskustva graditi svoj trenerski put. Svi treneri griješe jer previše je odluka da bi sve bile ispravne. Greške su putokazi.
Onako umorni i spori, svejedno bi teško prošli nabrijane Meksikance, da ne spominjemo Leteće Holandeze.
Vraćamo se u dobrom društvu svjetskih prvaka i sve se čini prihvatljivije. Gledajući sudbinu velikih, naše razočaranje postaje manje.
Najteže je izborniku i igračima, tu nema sumnje. Mi ćemo malo pisati, puno pametovati, a neki će kao i obično razapinjati i kamenovati. Tako to hoda u Našoj Lijepoj…
Kovač to dobro zna. U ovih nekoliko mjeseci naš je trener stvorio dobru atmosferu, momčad ga bespogovorno slijedi i usput se dočepao Brazila. Solidan u komunikaciji, dosljedan i svoj u slaganju momčadi, elegantan i profesionalan u ponašanju. Sve je odradio na dobroj razini, osim najbitniju utakmicu. Pogubio se prije, ali, na žalost, i nakon nje.
Slična se stvar dogodila i našem bivšem izborniku Kranjčaru nakon utakmice s Australijom na SP-u 2006. u Deutschlandu.
U Brazilu smo bili i to je neosporan uspjeh.
Ponosni nismo - nemamo na što biti.
Ne slažem se s izbornikom da je skoro sve bilo dobro, jer jednostavno nije. Ako je to poza, nije potrebna. U pijesak guraju glavu nojevi, ne pametni ljudi. Svako farbanje i bježanje od istine je nezrelo i pogubno. Vrijeme nam brzo otkrije sve zablude.
I ovaj put ih je bilo...