Pjenušac je već bio na hlađenju, nazirao se kraj prokletstvu koje je trajalo gotovo četvrt stoljeća, 24 godine naslov državnog prvaka nije bio u Zagrebu. Dinamo je, četiri kola prije kraja, imao golemih šest bodova viška ispred Zvezde i čak deset pogodaka bolju gol-razliku, koja je odlučivala u slučaju da klubovi imaju isti broj bodova. Dakle, bilo je to praktički sedam bodova prednosti...
Istina, navirala je u sjećanje sezona 1968./69. kad su Plavi prokockali i pet bodova prednosti tri kola prije kraja (!?), ali sad je sve bilo drukčije nego 13 godina ranije... Jer, Dinamo je toga proljeća ‘82. bio - pokret! Dinamo je stalno bio u mislima, Dinamo je bio tema svih razgovora, Zagreb je disao Dinamovim plućima, tribine su na svakoj utakmici bile pune. I trebalo je još samo malo, još samo mali korak do odlaska u vječnost...
U Maksimir je, u nedjelju 18. travnja, došao Željezničar s vrsnim trenerom Ivicom Osimom. Priželjkivao se novi “blitzkrieg”, brzo rješenje utakmice, ali... Dinamo se mučio, na odmor se otišlo bez pogodaka, početak drugoga dijela ništa nije promijenio, “Željo” je dobro parirao i čuvao svoja vrata. I onda, sredinom drugoga dijela, Maksimir je proključao, s dva munjevita pogotka u 60-ak sekunda (Cerin 70. minuta i Kranjčar 71. minuta) Dinamo je poveo 2:0, tim je rezultatom utakmica i završila.
Penjanje po vratnicama
I onda je počelo spontano slavlje kakvo Maksimir nikad prije, a bome ni poslije, nije doživio! Najžešći navijači sa sjevera (tada se još nisu zvali Bad Blue Boysi, bili su Purgeri) probili su ogradu i ušli na teren, priključila se i ekipa sa stajanja istok, na travnjak je bilo nekoliko tisuća navijača. Igrači su s Ćirom pobjegli u svlačionice, a slavlje je na terenu potrajalo još jedno poluvrijeme. Ne samo na terenu, nitko nije odlazio sa stadiona, pjevalo se na travnjaku i na tribinama, uštogljeni zapad je ludovao, istok je eruptirao, sa sjevera i juga odzvanjalo je skandiranje i Dinamove pjesme.
Navijači su se penjali po vratnicama, sjedili su na gredama golova, rezali su mrežu, čupala se trava za uspomenu (hm, još uvijek negdje doma čuvam taj busen svete maksimirske trave...). Dinamo je te nedjelje zapravo osvojio naslov, tri kola do kraja, šest bodova više i bolja gol-razlika...
- Sad i ja konačno vjerujem da smo prvaci! Ali, zahtijevam od igrača krajnju mobilizaciju do posljednje minute posljednjeg susreta s Budućnosti u Zagrebu! Igrat ćemo do kraja onako kao što smo igrali od početka. Nema opuštanja - govorio je ozareni Ćiro nakon utakmice.
Majka u mislima
A Ivica Osim je rekao:
- Zadovoljan sam što smo i 70 minuta izdržali protiv ovakvog Dinama, u ovakvom divnom ambijentu, koji je nosio domaću momčad. Ćiro je mnogo učinio, od nekad bojažljivih igrača stvorio je hrabru, agresivnu momčad, koja ulijeva strahopoštovanje, ne samo kod kuće, nego i u gostima. Čestitam mu. Želio bih da i moja momčad i moji igrači mnogo toga nauče i preuzmu od Dinama - komplimentirao je Osim.
Zvezda je kod kuće pobijedila Rijeku 4:1, ali trener beogradskog kluba, Branko Stanković, doznavši rezultat iz Maksimira, novinarima je rekao:
- Čestitam Dinamu naslov prvaka!
Pred Plavima su bila dva gostovanja, u Nišu i Mostaru. Pa iako je Blažević upozoravao da još nije gotovo, igrači su se opustili i gadno su nastradali na Čairu, Radnički je pobijedio 3:0, bio je to prvi proljetni Dinamov poraz. Poraz koji je žestoko proslavljen negdje na pola puta između Niša i Beograda...
U autobusu se, naime, slušao radio-prijenos utakmice Osijek - Zvezda i kad je Osijek pobijedio 2:0, Dinamo je i matematički postao prvak! Zastala je plava, tada već šampionska ekspedicija na nekom stajalištu u srcu Srbije i počelo je slavlje...
- Tada sam se i - napio! A nikad u životu nisam pio... Moj je otac Mato popio za pet generacija i ja sam se kao mladić zakleo da neću nikad piti. Ali, ovdje sam se napio, pazio me i čuvao naš fizioterapeut Josip Čačković, a ja sam mislio na svoju majku Katu, koja me zarazila Dinamom! Teško je to objasniti, čudne su emocije u takvim trenucima - sjećao se Ćiro te prelijepe životne epizode.
Prva ljubav i plavi golubovi
Tri dana kasnije uslijedilo je rezultatski nevažno gostovanje u Mostaru kod Veleža, opijeni plavi dečki pretrpjeli su još jedan poraz (0:1) i vratili su se u Zagreb. U posljednjem su kolu bili domaćini Budućnosti, Zagreb se već pripremao za spektakularnu proslavu.
Te je sunčane nedjelje Maksimir bio pun već dva sata prije utakmice, u gradu se slavilo od ranoga jutra. Trebalo je još odraditi tih revijalnih, slavljeničkih 90 minuta, utakmica je zapravo u cijeloj toj priči bila suvišna. Svi su željno čekali kraj, Dinamo je, pogotkom Kranjčara, pobijedio 1:0 i odmah nakon posljednja sučeva zvižduka počeo je zabavni spektakl, pušteno je 500 plavih golubova, a tada popularni tinejdžerski band, Prva ljubav, s pjevačicom Sanjom Doležal, promovirao je Dinamovu himnu “Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad”!
Na tribinama je bio istaknut navijački transparent: “Dinamo, Mladost, Monting i Cibona - četiri naša šampiona.” Te su godine, naime, naslove prvaka u Zagreb, osim nogometaša Dinama, donijeli košarkaši Cibone, košarkašice Montinga i odbojkaši Mladosti...
Uvjerio ih da su najbolji
- Uvijek sam govorio da je naslov prvaka s Dinamom 1982. godine najveća stvar koju sam napravio u životu! Čak se ni treće mjesto na svijetu s reprezentacijom ne može usporediti s tom famoznom 1982. godinom, na koju sam silno ponosan i koju najviše volim. Imao sam privilegij naići na skupinu iznimno nadarenih mladića, koje sam znao uvjeriti da mogu ostvariti i najviše ciljeve. I sreća je da je ta komunikacija između nas bila čista, obostrana, vjerovali smo jedni drugima, inače ne bismo nikad mogli doći do tog trijumfa. Veliki sam domoljub i taj dojam da me narod voli i slijedi bila je moja najveća zadovoljština i nagrada. Bili smo jedinstveni, imali smo podršku ne samo u Zagrebu, ljudi su dolazili iz cijele Hrvatske - rekao nam je jednom Ćiro, dodavši:
- Uvijek je nad Dinamom lebdjela ta neka fama da će se više političke sile umiješati da ne bude prvi. Možda i jest, ali te 1982. ni ti političari nisu vjerovali da će Dinamo biti prvi. Ali, mi smo zasluženo bili prvaci, meni je bilo najvažnije uvjeriti moje igrače da su oni predodređeni da budu prvaci i njihovo je samopouzdanje bilo presudno, oni su za sve druge postali autoritet. I zato sam ja najzaslužniji za taj naslov, uvjerio sam ih da su najbolji i da im nitko ništa ne može! Moji su dečki bili famozni i jako sam sentimentalno vezan uz sve njih. Ali, da su oni znali koliko ih volim, nikad ne bismo to postigli! Oni su u meni gledali ono što sam želio da gledaju, želio sam da vide krutog i beskrupuloznog trenera. A zapravo sam ih volio kao svoju djecu - emotivan je bio Ćiro.
Slavilo se danima u Zagrebu, Dinamov je puk očekivao da će naslov biti obranjen sljedeće sezone. No, prvo je razočaranje stiglo početkom jeseni, kad je Dinamo bio eliminiran u 1. kolu Kupa prvaka protiv lisabonskog Sportinga (1:0, 0:3). A u prvenstvu je Dinamo s Partizanom i Hajdukom vodio “mrtvu utrku” za naslov, kojeg nije uspio obraniti.
Politička dimenzija
Ciljnu je vrpcu presjekao Partizan, okončao je prvenstvenu utrku s 45 osvojenih bodova, dva više od Hajduka i Dinama, Plavi su bili treći jer su Splićani imali za dva pogotka bolju gol-razliku. No, u maksimirskim je vitrinama završio pokal namijenjen pobjedniku Kupa! U finalnom dvoboju, igranom u Beogradu, Dinamo je svladao Sarajevo 3:2, strijelci su bili Kranjčar (2) i Cerin (1)...
Nedugo nakon toga Ćiro je napustio plavu klupu, na kojoj je proveo dvije i pol godine i ovjenčao se naslovom prvaka i osvajanjem Kupa...
- Naš je uspjeh imao i političku dimenziju, sva je ta euforija oko Dinama ocijenjena katalizatorom hrvatskog nacionalizma. A to režim ne tolerira. I morao sam otići, za svoje dobro i dobro svoje obitelji. Nisam želio otići, ali u Splitu mi je tadašnji jaki političar, Jure Bilić, rekao: “Ćiro, nitko te više ne može spasiti od Slavka Šajbera, strpat će te u zatvor”! I pokupio sam se i otišao u Zürich, postao sam trener Grasshoppera i osvojio sam švicarsko prvenstvo - pojasnio je Ćiro svoj naprasni odlazak, iako je bilo i drugih verzija razloga njegova rastanka s Dinamom.
POGLEDAJTE NOVU ‘VAR SOBU‘
‘Dinamo ima svjetskog talenta, u tim godinama takav nije bio ni Luka. Od ljeta ga vidim u reprezentaciji‘. Tim je riječima Ilija Lončarević komentirao igru veznjaka Modrih na utakmici protiv Istre. Pričali smo i o putu kojim je očigledno da Hajduk mora ići, ali i koje su dvije momčadi pokazale najljepši nogomet u nastavku domaćeg prvenstva. U novoj ‘VAR sobi‘ pogledajte analizu cijelog 21. kola SuperSport HNL: