Omiš, Opatija, Osijek, Varaždin. Svibanjsko-lipanjske akcije Hrvatske, neovisno o rezultatima i igračkom dojmu, nedvosmisleno su pokazale što i koliko Vatreni znače narodu. Povratak u Dalmaciju, boravak i pripreme na Kvarneru, veliki izazov s Walesom u Slavoniji, pa na kraju izlet u Dalićev Varaždin, svi ti događaji bili su nabijeni posebnim emocijama i euforijom i najbolji pokazatelj koliko u ljudima žive ruski dani ponosa i sreće.

Želja Dalmacije

Svugdje gdje su se u proteklih 14 dana pojavili Vatreni narod je jedva dočekao da mu to bude povod da se navuku kockasti dresovi i vrate emocije lanjskog ljeta, da se s djecom približe igračima, da ponovo osjete duh zajedništva i zanos probuđen lani u Rusiji. Pritom se nisu zamarali time što u aktualnom sastavu Hrvatske nije bilo 11 Srebrnih iz Moskve, cijela momčad, ili što je izbornik na teren mogao poslati samo petoricu koji su startali lani u Moskvi u finalu SP-a. Dokaz tog pozitivnog ozračja jest i da im nije upućen nijedan zvižduk nakon prijateljskog poraza od Tunisa, nego samo pljesak i zahvalnost što su došli u Varaždin.

Zlatko Dalić stalno ponavlja koliko je važno to zajedništvo, da reprezentacija pripada cijeloj Hrvatskoj i hrvatskom narodu. On tako uistinu živi i to pokazuje svim svojim postupcima. Izbornik je bio najglasniji i najuporniji zagovaratelj da se reprezentacija vrati u Dalmaciju, da odigra slavljeničku utakmicu u Omišu i da kao jedan od prioriteta, svoju misiju postavi cilj da Hrvatska jednu kvalifikacijsku utakmicu ove godine odigra na Poljudu, da je to želja dalmatinskog puka, cijelog juga i dalmatinskog zaleđa, svih navijača u Bosni i Hercegovini.

Dalić to svakodnevno osjeća jer je svakodnevno među ljudima, neprekidno pozivan na sva moguća događanja, a osjetio je to i na 15-ak promocija knjige “Rusija naših snova” širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine, s tim da je i sada barem još toliko gradova i mjesta na čekanju jer ne stigne svima udovoljiti.

Izbornik i igrači žele u Split, žele to navijači, HNS je sad prelomio i odluku donio, Hajduk je neće prigrliti, ali teško da će je i opstruirati, jer vlasnik je stadiona Grad Split. Samo Split može uložiti veto, ali veto protiv koga? Protiv svih onih koji žele svoju reprezentaciju na Poljudu, protiv svih onih desetaka tisuća Dalmatinaca koji su lani s oduševljenjem dočekali splitske Vatrene nakon povratka iz Rusije? Dalić je potpuno u pravu kad naglašava bi ih dočekao pun Poljud i vruća južnjačka atmosfera koja bi nosila igrače.

Ta utakmica vjerojatno, ili sigurno, neće izgladiti sve prijepore između Hajduka i HNS-a, ali ta je utakmica potrebna za hrvatske igrače i navijače, a ne da se preko nje rješavaju godinama nagomilavani problemi između onih koji vode Hajduk i matični Savez. Ta utakmica jedino i može biti poruka da se preko nacionalne momčadi ne mogu prelamati problemi sudaca, ligaških odnosa, sastava odbora i komisija, pojedinačnih interesa.

Izgredi i reket

Da ogolimo jedinu istinu, tko stvarno može biti protiv igranja Hrvatske u Splitu? Mogu biti oni koji su poticali i inicirali nerede i prekidali utakmice Hrvatske još i na San Siru i na Euru 2016. u Francuskoj. Oni koji su prije četiri godine organizirali i crtali svastiku na Poljudu da naškode Hrvatskoj.
Oni koji su javno poticali akciju “Sve izgubili dabogda” i provodili reket da se ne smiju gledati utakmice reprezentacije. Oni koji su fizički napadali igrače, suce, bivšeg izbornika, dužnosnike, vatrogasce, prijetili policiji, kojima se opravdavalo i to što su napali Janicu i njene suradnice.

Oni koji nekažnjeno smiju premlatiti slučajne prolaznike, iscipelariti i djevojku, a da čak ni to ne izazove promptnu i najoštriju reakciju državnih organa i javni prijezir, s izuzetkom energične reakcije gradonačelnice Supetra, koja je jasno pokazala kako se treba nositi s devijantnim ponašanjem i grupama koje ih generiraju.

Zato dolazak Vatrenih na Poljud može samo pomoći i Splitu i cijeloj Hrvatskoj u normalizaciji odnosa.