Drži prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže, podučavao je veliki Sun Tzu polaznike više trenerske u vodiču za nogometne i ostale generale, tamo otprilike u 5. stoljeću prije Krista, a Nenad Bjelica poslušao savjet i u Harkivu spremno usvojio prastaru doktrinu kineskog mudraca. Od prve minute on se, naime, nije odvajao od neprijatelja. Puhao mu je za vrat već na trideset metara od njegova gola, zapričavao ga i diskretno tukao po cjevanicama, pratio ga na toalet, pokvario mu kompas.
Takav invazivan ulet, kao Kramer u Seinfeldov dnevni boravak, iznenadio je podjednako i Dinamove navijače i Šahtarova stratega Luisa Castra. Vidjevši formaciju "plavih" s petoricom u posljednjoj liniji, svi su pomislili da će Bjelica put do rezultata tražiti kroz obranu od armiranog betona, oprezno, bez velikog rizika, ali vrlo se brzo pokazalo da taktička skica s papira ovom zgodom ne vrijedi u praksi. Umjesto na rubu kaznenog prostora, tri Livakovićeva stopera iskopala su rovove u blizini centra.
Bekovi Stojanović i Leovac izlazili su visoko na suparnikovu polovicu, a Moro i Ademi spuštali se kao stršljenovi prema domaćim veznim igračima čim bi oni poželjeli odigrati dva jednostavna dodavanja. Dinamo je utakmicu uhvatio čvrsto za ovratnik i nametnuo se kao agilniji suparnik prije nego što je - primio gol. Konopljankin pogodak došao je kao eksces, narativni rukavac dotad potpuno drukčije priče, i na trenutak je demoralizirao goste.
Ipak, dinamovci su pod Bjelicom do danas nagomilali već previše ozbiljan fond europskih utakmica da bi zbog jednog ranog gola počeli drhtati i odustajati od originalnog plana. Skočili su na noge iz nokdauna i krenuli ispočetka, još agresivnije gristi i tražiti put prema rezultatskom egalu. Sun Tzu je u uvodu ovog teksta završio igrom asocijacija. Jer, Dinamova je strategija na zapadu Ukrajine zaista podsjećala na elaboriran ratni plan, stjecao se dojam da je svaki igrač na terenu naoružan setom preciznih instrukcija, pa još tjelesno i mentalno spreman odgovoriti izazovu i krenuti odlučno prema nokaut-fazi Lige prvaka, ne čekajući rasplet u posljednjem kolu.
I taj je plan doveo hrvatskog prvaka do izjednačenja nakon tečne akcije "double O" tandema, a onda i do vodstva koje je došlo kao plod nervoze Šahtarova veterana Pjatova. Čak i za krajnje rastezljiv kriterij španjolskog suca Lahoza, hrvačka akrobacija Pjatova - kojom je "izvukao polugu" Gavranoviću, natjeravši ga da triput tapše po podu - bila je dovoljan razlog za jedanaesterac. U tom se trenutku otvorio široki autoput do pobjede, a u "izvješću o nesreći" ostat će nerasvijetljeno gdje je i zašto Dinamo izletio s piste.
Oršić je briljirao, kao i u većem dijelu ove sezone, Olmo odigrao novu veliku utakmicu, baš kao i Moro, a uža obrana je tri četvrtine ozbiljnijih Šahtarovih naleta neutralizirala već u izvoru. Ako nakon ovakvog rezultata - objektivno govorimo o uspjehu, subjektivno o gorko-slatkom remiju - treba tražiti krivca, javnost će prst u prvom redu usmjeriti prema Petru Stojanoviću.
U obrani je slovenski reprezentativac bio debelo ispod razine na koju nas je navikao u posljednjih godinu i pol, no za Bjelicu je od ovog detalja bitno važnija spoznaja da Dinamo protiv Šahtara može diktirati uvjete igre. Dobra vijest uoči uzvrata u Maksimiru...