Prebirući po relativno bliskoj prošlosti hrvatskoga nogometa, veliki Zinedine Zidane jednom je zgodom kazao: - Hrvatska je uvijek imala odlične nogometaše, vaša generacija sa SP-a 1998. bila je iznimna, ali meni je Marko Mlinarić bio najbolji!
Odakle Mlinarić u Zidaneovoj priči? Eto odgovora: Zidane je u tinejdžersko doba, sa 18, 19 godina, igrao s Markom Mlinarićem. Dijelili su svlačionicu u Cannesu. Nije nimalo neobično što je Marko Mlinka Mlinarić (Zagreb, 1. rujna 1960.) očarao Zidanea. Mlinarić je jedan od najboljih nogometaša Dinama svih vremena. U svim anketama on je redovito je među deset najboljih Dinamovih nogometaša svih vremena, a jedna velika anketa stručnjaka, novinara i navijača smjestila ga je i u najboljih modrih 11 svih vremena.
Dobri duh Modrih
Mlinarić je bio vezni igrač. On je bio “desetka” u dobu u kojem je broj 10 bio svet. U ta vremena “desetku“ je mogao dobiti samo igrač koji zna sve. Mlinarić je bio virtuoz. On je bio vrhunski tehničar, odličan dribler, velemajstor proigravanja, a imao je i odličan udarac. Slobodnjak je kod njega bio - pola gola. On je imao i lijevu i desnu nogu, a obje su bile toliko dobre da se činilo kako je ljevak, a zapravo je bio dešnjak. Mlinarić, igrač zbog kojega se dolazilo na Dinamove utakmice, bio je 1987. izabran za najboljega nogometaša Jugoslavije u cijenjenoj anketi Večernjega lista. Mlinarić, dobri duh Modrih, koji je bio i ostao dobar kao kruh, igrao je za Dinamo od 1978. do 1987., a potom i u sezoni 1995/96.
Boro Cvetković i Marko Mlinarić na klupi
Modru je majicu odijevao 613 puta i drugi je po broju nastupa za Dinamo (prvi je Ladić). Postigao je 174 pogodaka i s tom je brojkom deseti na listi najboljih Dinamovih strijelca svih vremena. S Dinamom je osvojio prvenstvo Jugoslavije 1982. i Kup 1983. te prvenstvo Hrvatske i Kup 1996. Mlinarić je za Jugoslaviju odigrao 17 utakmica i postigao jedan gol.
Zabilježio je i jedan nastup za Hrvatsku u povijesnoj utakmici sa SAD-om u Zagrebu 1990 (2:1).
- Da je igrao u Zvezdi, igrao bi mnogo više - tvrdi Mirko Bazić. No Mlinarić je igrao u Dinamu, pa su mu se događale nevjerojatne stvari. Mlinka, koji je briljirao u sezoni 1981/82., izborio je mjesto u reprezentaciji. Bio je u prosincu 1983. sudionik dramatične utakmice Jugoslavija - Bugarska. Bio je to ogled “biti ili ne biti” u kvalifikacijama za EP 1984. u Francuskoj. Jugoslavija (Simović, Zoran Vujović, Ješić, Katanec, Peruzović, Radanović, Zlatko Vujović, Gudelj, Safet Sušić, Baždarević, Mlinarić) u dramatičnoj je završnici, praktički u posljednjoj sekundi igre pobijedila 3:2 i tu se dogodila rodila rečenica Mladena Delića: “Ma ljudi moji, je li to moguće...” No iako je Mlinarić u to doba bio jedan od najboljih igrača YU-lige, nije bio na listi 20 igrača u Francuskoj. Todor Veselinović Mlinarića je “zaboravio”.
U obitelji Mlinarić svi su igrali nogomet. I svi su bili vrlo talentirani. Odlično je igrao Mićo (1951.), a činilo se da će Tomica (1954.) postići veliku karijeru. on je bio izniman talent, koji je blistao u juniorima Dinama. Ali, nije prošao. U Dinamu su mu, naime, prilipijepili etiketu kako odveć voli “život”. Maksimirski čistunci Tomicu su odbili nevjerojatnom rečenicom: “Ne želimo novoga Lamzu!” A Lamza je bio najbolje od najboljega. Tomica je završio u Zagrebačkima plavima i povratka više nije bilo.
Nadmašio Cantonu
Mlinka, najmlađi od braće, u Dinamo je došao relativno kasno, sa 14 godina. No već je bio pod okom. Dinamo je tih godina imao pametnu politiku. Surađujući s profesorima tjelesnoga odgoja, Maksimir je pokrivao cijeli Zagreb. Mlinku je uočio i Dinamu preporučio prof. Hršak, koji je pokrivao južni Zagreb. Dinamovo izaslanstvo je došlo, pogledalo i sve je odmah bilo jasno. Mlinarić je bio izvrstan u pionirima, nenadmašan u juniorima i sa 17 i pol godina debitirao je u proljeće 1978. kod Vlatka Markovića. Naravno, i oko Mlinarića je u Maksimiru bilo povuci-potegni. Mlinarić je u ljeto 1978., na isteku juniorskoga staža, umalo s Deverićem završio u banjolučkom Borcu. No Marković je zaustavio posudbu, koja je mogla završiti svakako.
Mlinka je bio superbitan dio Ćirine Dinamove 1982, koja je igrala sjajan nogomet i za čije se utakmice tražila karta više. Mlinarić je bio “Maradona te generacije”. On ne krije tko je za to bio zaslužan: “Ćiro je od mene stvorio Maradonu. Naravno, u našim relacijama.” Mlinarić, što je odlika velikih igrača, redovito je bio najbolji u najvažnijim utakmica. S Hajdukom je uvijek bio odličan. Splićanima je zabio pet pogodaka u prvenstvu negdašnje države i još jedan u prvenstvu Hrvatske.
Od svih derbija Modrih i Bijelih, koji se negda prštali od odlične igre, osobito pamtimo jedan, odigran 1984. Utakmica je završila 2:2, a sve pogotke postigli su genijalci - dva Marko Mlinarić, dva Baka Slišković.
Mlinarića su na oku, još dok je bio u Dinamu, držali Francuzi. Osobito pomno Mlinku je pratio Guy Roux, legendarni francuski trener koji je vodio Auxerre čak 41 godinu. Roux je bio 10. srpnja 1987. i na Parku prinčeva, gdje su se u prijateljskome ogledu sudarili i tada odličan Paris SG i Dinamo. Mlinarić je igrao čudesno, zabio je tri komada Batsu, odličnom vrataru francuske reprezentacije. Prvi je postigao glavom, što je za njega bilo neuobičajeno, a drugi udarcem s možda i 40 metara. Treći pogodak bio je rapsodija - prošao je sve, pa lažnjakom poslao Batsa u prazno i ušetao se u mrežu.
Oduševljeni Francuzi po Mlinarića su došli privatnim zrakoplovom. Transfer je bio jak. Pisalo se o 800.000 dolara. No sve nije pripalo Mlinariću. Mlinarić je za Auxerre igrao dvije godine, od 1987. do 1989. Auxerre je bio vrlo jak. Među inima, u Rouxovoj momčadi bili su Boli, Dutuel, Cantona, Vahirua, Geraldes... Tko je, Mlinarić je pokazao već na prvome treningu. Primio je loptu i progurao kroz noge Boliju. Boli se skamenio, pa krenuo za Mlinkom i prozborio mu: “Ovo ti je prvi i zadnji put. Da mi ovo više nikada nisi učinio.” Boli, koji je 1993. za Marseille zabio gol vrijedan Kupa prvaka, od tada je na svakoj utakmici vikao suigračima: “Dajte loptu Marku!”
Postoji iz toga vremena i druga zanimljivost. Eric Cantona, čiji genij se nije razvio u Auxerreu već tek u Manchester Unitedu, nakon jedne je utakmice odlučio “iskušati” Mlinarića u svojoj vinoteci. Opasno su “degustirali”. Sljedeći dan Cantona nije došao na trening, a Mlinka jest.
Nakon dvije godine Auxerrea, Mlinarić je otišao Cannes (1989-91.). Nije morao, no on je htio poći i iskušati život na Azurnoj obali. Prvu je sezonu bio u nemilosti trenera, pa je sa Zidaneom počesto igrao u drugoj momčadi. Drugu sezonu odigrao je, međutim, odlično, zabijao je i asistirao i Cannes je prvi put u povijesti izborio plasman u Kup Uefe.
Najbolji i sa 35
Marko Mlinarić 1991. se htio vratiti u Dinamo. Ali tadašnji maksimirski genijalci nisu ga htjeli, pa je otišao u Segestu (1991.-1995.). Igrao je izvrsno. Bio je toliko dobar da se 1995. vratio u Maksimir. Pod Cicom Kranjčarom, koji mu je bio njegov trener i u Segesti, odigrao je sezonu za svoju dušu i za dušu navijača. Premda je imao gotovo 35, bio je najbolji igrač Dinama. Mlinarić je sjajno igrao i mali nogomet. S Controm, za koju su mahom igrali dinamovci (Kranjčar, Deverić, Dumbović, Popovski, Karabašić, Žigante, Sudy, Bangoura) 1981. je osvojio Kutiju šibica, naprestižniji malonogometni turnir u nas. Tada su profići smjeli na parket u prvenstvenoj stanci. Ćiro Blažević nije imao ništa protiv. Štoviše, držao je da mali nogomet može pomoći