Pričali smo u petak, u trenucima dok se naslućivala i odgoda utakmica s Benficom i prekid treniranja svih Dinamovih momčadi, ali to još nije bilo službeno. Nešto kasnije to je i postalo, ali Igor Jovićević, trener Dinamove druge momčad i juniora u Ligi prvaka, već je bio spreman na tu odluku.
- Situacija? Trenutno je bezizlazna, ovisiš o nadležnim organima i slijediš njihove upute. Da vidimo u kojem će to sve pravcu ići. Trenutno nemamo ni treninge, dok nam ne daju jasne upute, ali čuli smo da se otkazuju sva natjecanja. Pao je nogomet u drugi plan - započeo je Jovićević, najavivši da utakmice Benficom neće biti.
- Koliko čujem, odgođena je (nešto kasnije je stigla potvrda, nap. a.). Nema smisla igrati, u ovom ludilu, kaosu. Da bi igrao utakmicu, moraš imati čistu glavu. Prije nego sam trener, ja sam muž i otac dvoje djece. U ovom trenutku kad je zdravlje u pitanju, moraš snositi odgovornost, moraš biti odgovoran u društvu. Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali sad je baš - sporedna. Ipak sporedna. Volim nogomet, trener sam, ali prije svega sam odgovoran građanin, otac i suprug koji se brine za zdravlje, ne samo svoje nego i tuđe.
Kako je uopće i bilo trenirati ovih dana? Igrači moraju izbjegavati fizički kontakt, ne smiju se rukovati, moraju na sve paziti...
- Razvodnio se naboj, definitivno. Nogomet su za mene emocije, osim talenta, taktičke obučenosti i plana igre, nogomet je emocija. Kad se ona u samoj srži izgubi i koncentracija da budeš bolji od suparnika, onda nema smisla igrati. Igraš za navijače, igraš zbog njih, oni ti daju energiju. Glava nije bila na mjestu, emocija nije bila pravilno usmjerena, tada nema smisla igrati. Imao sam osjećaj da će se to dogoditi, kako su dani odmicali, možda zvuči malo ludo, Benfica mi je postajala sve nebitnija. I igračima isto tako. Nije to normalna situacija, ne znam smijem li doći na trening, nekom dati ruku, je li taj netko prijenosnik, jesam li to možda ja? I sad moram objašnjavati igračima tko gdje mora stajati, kako igrati? Sad moramo biti odgovorni, a kad se sve očisti, kad sve to prođe, onda ćemo biti spremni za “fight”. Ali za “fight” moraš imati čistu glavu.
Kao da Dinamu nije suđeno to polufinale juniorske Lige prvaka. Prvo ona situacija s tri žuta kartona 2016., pa lani poraz na “penale” od Chelseaja, sad ovo?
- Ne želim tako razmišljati, moram prihvatiti situaciju. Na kraju krajeva, ostaje nam ta utakmica, ona će se odigrati i mi samo svojim radom možemo biti bolji od Benfice i plasirati se na Final Four. Nije da nam je netko to oduzeo i nije da se suparnik plasirao. Mi imamo šansu da se plasiramo, samo je utakmica malo odgođena. Naravno, bio bi to spektakl, doći na ispunjeni Maksimir, na rođendan BBB-a, to je san svakoga pa i moj. Ali nadam se da će doći taj trenutak, da će se odigrati ta utakmica, da ćemo napuniti taj stadion i na travnjaku biti bolji od Benfice i otići na Final Four.
S obzirom na atmosferu, pozitivnu energiju nakon tog Münchena, fešte koju je trebao donijeti Maksimir, dojam je da je odgoda ipak hendikep za Dinamo, da bi je ovo idealan trenutak za tu utakmicu?
- Sigurno će se ta energija izgubiti, to je točno. Htjeli smo na tom valu emocija dočekati Benficu i zajedno s navijačima ići do pobjede. Da, mislim da je u ovom trenutku veći hendikep za nas nego za njih. Ali kad god dođe ta utakmica morat ćemo opet podići emociju, napetost, jer u igri je Final Four, ulog je i dalje velik. Nitko nam ništa nije poklonio i ajmo malo cijeniti sebe. Moramo davati respekt drugima, ali neka osjete da smo svakome trn u oku, mi sami sebi stvaramo reputaciju.
Rekli ste nedavno da to nije utakmica generacije, kao niti ova prethodna u Münchenu, već samo jedna na putu do vrha?
- Tako je, utakmica generacije je 20. travnja (finale u Nyonu, nap. a.). Ovo je tek utakmica u nizu na tom putu. Ali za tu pobjedu mora se puno toga poklopiti, biti punim tijelom i dušom u toj utakmici, dati maksimum da bismo prošli Benficu.
Nadamo se svi da će se ta utakmica odigrati, iako, kako stvari idu, ne bi čudilo ni da UEFA naknadno otkaže sve utakmice u tom natjecanju?
- Može se dogoditi, naravno, ali mi smo svoje napravili, prezentirali Dinamo u najboljem svjetlu, dokazali da se možemo potući s najjačima. I to je bit svega u razvojnom nogometu, zbog toga sam jako sretan.
Ta pobjeda u Münchenu nad Bayernom jako je “zapalila” javnost za ovu Dinamovu generaciju?
- Mi smo tamo došli fakinski, s gardom, pobijediti, to su ljudi prepoznali i to nas jako veseli. Ali i poziva i na oprez. Da samo tom fanatičnošću i maksimumom možeš proći neke svoje limite, sve ispod toga nije dovoljno protiv takvih momčadi. Ali za ovu generaciju ovo je dosad bio šlag na tortu i imaš šansu otići još dalje. Generaciji ‘98. ta je šansa oduzeta zbog žutog kartona, nama još ništa nije oduzeto. Mi ćemo biti spremni za taj trenutak kad on god dođe.
Spomenuli ste generaciju ‘98. Kad je uspoređujemo s ovom današnjom, opći je dojam su oni igrači individualno bili talentiraniji, ali da ova momčad ima jače zajedništvo, možda i karakter?
- Da bih mogao uspoređivati, morao bih raditi s obje momčadi. Za ove dečke mogu reći da sam ponosan na njih, osjećam u njima vatru, jednu bezobraštinu i jedan gard. Kad idem individualno po pojedincu, ja sam miran sa svakim od njih. Mogu izgubiti, ali protivnik mora iskrvariti. Možemo mi odigrati i lošije, ali ćemo se toliko boriti, toliko izgarati da navijači jednostavno moraju reći “izgubili ste, ali dali ste sve od sebe”. Što se tiče ‘98., vidim po današnjim statusima tih igrača da su to velike vrijednosti, ali mogu reći za ovu momčad da je karakterna. To nije jedina, ali je vrlo važna karakteristika za ostvarivanje ciljeva.
Dobro, koliko igrača iz ove momčadi bi moglo doseći te razine, reprezentacija, lige Petice...?
- To je jako teško prognozirati. Evo, pogledajte mene, ne sramim se to reći, meni su prognozirali veliku igračku karijeru pa je nisam napravio. Puno faktora to odlučuje, ali ako imaš čistu glavu i ako te zaobiđu ozljede onda imaš dobre izglede, ako imaš tu karakternu crtu, imaš temelj za uspjeh. U moje vrijeme dok sam igrao, talent je bio ispred karaktera, danas je karakter ispred talenta. I ne samo kad vodiš 2:0 i kad je dobro, nego i kad gubiš i kad nisu u formi, kad te trener ne stavlja i nisi zadovoljan, to su situacije kad se formiraš kao igrač.
Koliko baš takvo igračko iskustvo, puno uspona i padova pa i neuspjeha pomaže danas Igoru Jovićeviću u radu s mladim igračima?
- Osobno, mogao bih knjigu napisati, koliko je bilo uspona, padova i nazad. Od nekog lijepog osjećaja moći i očekivanja dođeš do ozljede i tri godine neigranja. Gledao sam kako drugi iz generacije uspijevaju, rade karijere, a ja sam se mučio, tri godine šepao s karijerom. I onda sam se vratio, završio karijeru, a uspjeh je bio da sam se vratio. Mnogi se ne bi vratili, odustali bi. Ovaj trenerski posao ima obvezu prema samo sebi i ta frustracija neispunjenih očekivanja kao igrača, tu energiju sam okrenuo da se realiziram i uspijem kao trener. Ta energija je luđačka i nadam se da me neće napustiti nikad. To je moja životna priča, ona mi pomaže u trenerskom poslu.
Ispriča li ponekad tu priču igračima?
- Da, pričam igračima svoju priču. Moram im biti primjer po ljudskim vrijednostima, prije svega temeljim sve naše odnose na ljudskim kvalitetama, ne gledam ih samo kao igrače. Kad me pitaju čime se bavim, kažem da se bavim pokušajima, ha-ha. Da svaki dan napredujem, nema predaje. Gledam igrače od 17, 18 godina i gledam sebe u tim godinama, ja sam tada igrao u Realu. Znači, zbog nečega sam završio u Realu, nešto sam imao posebno. I želim im to prenijeti, što je to što ih može odvesti ne veće visine. Ali isto tako sam svjestan gdje nisam radio dobre stvari, gdje sam zakazao i kažem im da to ne rade. Imaju više prednosti nego u moje doba, od suplementacije, do privatnih trenera, treninga gdje se zna u metar koliko tko treba pretrčati. To zasnivanje odnosa je najvažnije, ne samo kao sportaš.
Jovićević je već tri godine u Dinamu, u juniorima i drugoj momčadi. Je li, kako god završila priča oko juniorske Lige prvaka, to sad njegov vrhunac u tom dijelu, je li došao trenutak za novi iskorak u seniorski nogomet?
- Uf, osjetljivo pitanje. Prvo, kad sam prihvatio izazov da se vratim u Dinamo, znao sam gdje dolazim, da je to druga momčad. Jer, ja sam karijeru počeo odmah u ukrajinskom prvenstvu, koja je tad bila šesta-sedma liga u Europi, odmah sam dobio šansu u prvoj momčadi. Igrao sam pred puno gledatelja protiv Šahtara, Dynama, Dnjipra, Metalista... tada top momčadi. S te stepenice sam išao u Celje, opet je to prva liga. Tak projekt nije uspio, ali to je i dalje prva liga, ja sam seniorski trener. I otvorilo se u tom trenutku situacija da je Mario Cvitanović postao trener prve momčadi, otvorila se druga momčad i mene je to zaintrigiralo, vratiti se nakon toliko godina u Dinamo. Nisam razmišljao o seniorskoj karijeri, nego samo da još jednom osjetim Dinamo. Ne da nisam požalio, nego sam napravio najbolji korak u karijeri.
Dobro, a sad, dalje?
- E sad dolazimo do današnjeg dana. Naravno, ja ću raditi ovdje dok god Uprava ne kaže da nije zadovoljna sa mnom. S druge strane, jasno da moram razmišljati o sebi i nekim svojim koracima, to je legitimno, jer svaki trener ima svoje ambicije. U kojem će se smjeru to razvijati, koja će biti sudbina, to i mene zanima. Ponuda i interesa uvijek ima, bilo ga je i prošle godine i prije toga, ali sve to pada u drugi plan dok sam ovdje. Naravno, neću odlučivati sam, tu su obitelj, moj menadžer i prijatelj Klaudio Kajtazi, Dinamo, sve ćemo te odluke donositi zajedno. No, mora to biti jako dobra ponuda, koja će zadovoljavati ambicije i za koju će i klub reći da “idi, to je prava prilika”.
Kao velikom dinamovcu, a za sebe će reći da je u mladim danima bio i BBB-ovac u “spitki”, sigurno mu je želja da jednog dana bude i trener Dinama?
- Jednom sam citirao Rafaela Beniteza koji je rekao: Čekao sam 20 godina da budem trener Reala! I postao je trener Reala. Tko zna što je zapisano, što se događati u budućnosti. Je li moja želja biti trener Dinama? Naravno. Ja se ne bojim uspjeha u životu, neću se bojati niti ako taj dan jednom dođe, ali ja to moram zaslužiti.
Dojma smo da je suradnja Jovićević - Bjelica na visokoj razini?
- Suradnja je jako dobra, odlična. To je kompleksna situacija, jer devet mojih igrača bilo je na pripremama s prvom momčadi i ta komunikacija mora biti dobra, jer bismo mogli doći u problem. Meni je zadaća i osnovni zadatak da te mlade igrače razvijam da budu spremni za prvu momčad. I moram naglasiti da Dinamo ima fenomenalnog trenera. U razgovoru s njim vidio sam da je to čovjek koji ima sjajne poglede na nogomet i život i jako mi je drago da mogu razgovarati s njim. I kad vidiš da je netko tako normalan i da tako dobro vodi svemirski brod kao što je Dinamo, moraš biti sretan što uopće imaš sreću raditi s njim.
Kako će sad energični Igor Jovićević provoditi dane bez treninga?
- Gledat ću puno utakmica, Benficu posebno, radit ću na mnogim stvarima. Tek moram isplanirati što dalje.