DRAGI ZAGREB, TI SE NEMAŠ SRAMIT KAJ, A POGOTOVO NE ZAGREPČANKE Glavni grad je po tko zna koji put pokazao kako se voli i navija za svoju Hrvatsku!

Zagreb se nema čega sramiti, Zagreb je opet, po tko zna koji put, pokazao kako se voli i navija za svoju Hrvatsku. Norveške je rukometaše u prepunoj Areni dočekalo pravo vulkansko navijačko grotlo i oko 12.500 glasnih navijača (ukupno je u dvorani, uz nešto Norvežana, Šveđana i Francuza, bilo oko 13.500 ljudi) od prve je minute bodrilo naše rukometaše.

Ulaznice razgrabljene

Točne su, dakle, bile informacije koje nam je ponudio organizator, hrvatski su navijači pokupovali ulaznice za subotu i iznenadio ih je poraz od Šveđana, koji je ujedno promijenio raspored igranja naše reprezentacije. Pa je zato četvrtak bio takav kakav jest, iako ni tih 8.100 ljudi, koliko je vidjelo okršaj s Bjelorusima, i nije baš tako malo.

“Samo je jedno...”

No, što je bilo, bilo je, subota je ponudila toliko željeno pakleno ozračje, tribine su bile obojane crveno-bijelim kvadratićima, vijorile su se naše zastave, pjevale su se naše pjesme... Bilo je tu, kao i uvijek, navijačkih transparenata iz cijele Hrvatske, takve su bile i pjesme pjevane u Areni - Zagreb je opet ponudio zrcalo hrvatskog jedinstva i zajedništva.

Zagrijavanje je počelo odmah nakon okršaja Šveđana i Francuza, tada je Arena već bila napola puna. Navijači su pristizali u kolonama i do intoniranja himni gotovo je svaka sjedalica imala svog vlasnika. S tribina se već tada orilo “Samo je jedno...”, “Moja domovina”, “Igrajte za nju”, “Neopisivo”, “Ja bih ugledao sunce”, “Lijepa li si”, “Kako je dobro vidjeti te opet”, pa Hourina “Ruža”, ili Mišina “Poljubi zemlju”, da ne nabrajamo dalje.

A kad su se začuli prvi taktovi Lijepe naše, Arena je proključala, zastave i šalovi bili su u zraku, glasnice su se poderale do krajnjih granica, malo koga u Areni tada nisu trnci prolazili.

Kao iz katapulta

I vidjelo se na našim rukometašima da im ovakva, gromka potpora još kako mnogo znači, krenuli su u utakmicu nošeni navijanjem izbačeni kao iz katapulta. Stevanovićeve obrane bile su praćene urlicima “Stivi, Stivi” (napokon je i naš vratar proradio!), svaki je pogodak donio buru oduševljenja, baš kao i dobro odigrana obrana.

Kad je našim dečkima na parketu bilo teško, s tribina je zagrmjelo “U boj, u boj”, dobivali su dodatni poticaj, dodatni kisik s tribina... A kad su u poluvremenu na parket izašli Zaprešić Boysi, gotovo da su se tribine srušile od gromkog pjevanja “Bijelo-crvene”.

Bio je to pravi sportski spektakl u Areni, spektakl kakav smo i očekivali da će Zagreb režirati...

Serbus, dragi Zagreb moj, ti se nemaš sramit’ kaj!