Estadio da Luz. Na portugalskom. Na hrvatskom bi to bio Stadion svjetla. Iako bi nam se na istom stadionu u pravilu - smračilo! Poglavito ako bi se radilo o utakmicama sučelice Benfice. Ondje bi našim momčadima, nažalost, u pravilu padao mrak na oči, a uz to bi nas nervirala i ona ptičurina koja leti iznad stadiona neposredno prije početka.
Dinamo je ondje igrao dvaput i oba puta izgubio. Štoviše, u oba navrata “modri” nisu čak ni gol dali, a dva su primili. Nešto suštinski bolje nije prošao ni Hajduk. U jesen 1994., kada su Splićani igrali Ligu prvaka, i oni su izgubili od Benfice. Doduše, utjeha im je možda mala da su dali gol (2:1 za Portugalce), ali u konačnici je to opet poraz. Na istom je stadionu igrala jednom i naša izabrana vrsta, ali ne protiv domaćina Portugala, nego protiv Engleske. Bilo je to na Europskom prvenstvu 2004., utakmica u skupini protiv Engleske koja je slavila 4:2. Međutim, vratimo se mi Dinamu i njihovim euro-gostovanjima na stadionu Estadio da Luz.
Video: Damjan Raknić
Prva utakmica bila je 1. listopada 1980., uzvrat 1. kola tadašnjeg Kupa pobjednika kupova. Nakon zagrebačkih 0:0 Benfica je doma slavila protiv Dinama 2:0. Modre je tada vodio Ivan Đalma Marković, a Dinamo je igrao u sastavu: Stinčić, Tucak, Kurtela, Jovičević, Bogdan, Mustedanagić, D. Bošnjak, Z. Kranjčar (‘75. Poljak), Kovačević, Deverić, B. Cvetković (‘60. Dumbović). Dinamovi “krvnici” bili su Nene (17.) i Cesar (56.). Trebalo je pričekati gotovo četvrt stoljeća do sljedećeg gostovanja Dinama u Lisabonu kod Benfice. Ponovno je bio listopad. Godina 2004. Natjecanje - Europska liga, a rezultat - opet 2:0 za domaćina. Doduše, jedan je Zagrepčanin, štoviše i dinamovac, tada postigao pogodak, ali u ono doba je nosio majicu Benfice. Riječ je o Tomi Šokoti (11.). Drugi je gol postigao Simao s bijele točke (29.). Dinamov je sastav bio: Vasilj, Buljat (‘64. Štrok), Milinović, Mijatović, Poldrugač, Agić, Mujčin, I. Bošnjak (‘46. Lučić), N. Kranjčar (‘46. Karić), Pranjić, Eduardo. Strateg na klupi bio je Ilija Lončarević.
Bjelica s klupe gledao poraz Hrvatske od Engleza ‘04.
Kada se pogledaju Dinamovi sastavi, uočljiva su dva ista prezimena: jedno (Bošnjak) ne “nosi” nikakvo rodbinsko srodstvo, ali drugo (Kranjčar)... najbliže moguće. Otac i sin Kranjčar. Zlatko ili Cico, jedan od najvećih koji su ikad nosili modri dres, igrač po kojem je svojedobno napravljena i lutka-maskota kluba iz Maksimira, te njegov sin Niko koji je rođen četiri godine nakon što mu je otac 1980. gazio travu da Luza. Osim rezultatske činjenice da su i otac i sin morali, nažalost, pognute glave napustiti da Luz, istovjetno im je i da su obojica tijekom utakmice zamijenjeni. Kranjčar stariji 15-ak minuta prije kraja, a Kranjčar mlađi u poluvremenu, i to za igrača koji se nedavno reaktivirao u 45. godini, Veldina Karića.
Međutim, Niki Kranjčaru ta Dinamova utakmica protiv Benfice nije bila prva na lisabonskom Stadionu svjetla. Iste je godine, ali četiri mjeseca ranije, u lipnju 2004., istrčao u majici Vatrenih na Euru u već spomenutoj utakmici protiv Engleza. U toj utakmici je na klupi naše reprezentacije bio i sadašnji trener Dinama Nenad Bjelica.
Sada, novih 15 godina poslije, u Dinamu nema nekog trećeg Kranjčara. Kako se ne bi krivo shvatilo, nisu Kranjčari uzročnik prijašnjih poraza, ali možda je konačno svanuo trenutak za dvije stvari. Prvo, da “modri” postignu pogodak, a drugo, da napuste Lisabon bez poraza. Pa nek’ konačno i nama zasvijetli na stadionu da Luz.