Trebao je biti kraći razgovor jer je u sto akcija, no kada smo sa Slavenom Bilićem počeli pričati o nogometu, i to onom engleskom, onda stvar poprima širi kontekst, a vrijeme postane relativno.
Pogotovo kada ti ta predivna igra na meni servira tjedan engleskog nogometa, daleko od klasične “fish and chips” varijante, ili onog njihovog doručka kao najboljeg lijeka nakon teške noći u obližnjem pubu. Prošla su vremena u kojem je otočka priča red nabijanja i duela, ovo što nam slijedi je doista banket sa sljedovima koji nude delicije. Fish and chips je zamijenio prvoklasni kavijar koji se ne servira kod obližnjeg doka, već u ekskluzivnom restoranu u koji dolazite s pozivnicom i smokingom. “Hello mate” je passe, razgovori o nogometu koji je tamo nekoć bio hrana za siromašne sada započinju s dubokim naklonom, uz “How are You, Sir?”...
Slavene, je li dvostruki engleski finale refleks činjenice da se radi o najbogatijoj ligi svijeta, ili je, ipak, stvar svojevrsne slučajnosti?
- Mislim da jedno bez drugoga ne ide. Fakt je, i to neosporni, da se radi o NBA ligi, možda ne najboljoj, ali definitivno najvećoj ligi koja generira mnogo novca i u kojoj se kvaliteta disperzirala na gotovo svih 18 klubova. Ali opet, da bi, primjerice, Tottenham i Liverpool dospjeli do finala, morala se poklopiti i sezona u kojoj, za početak, ni Juve ni Real, pa ni Bayern, ili ako želite niti Barcelona nisu na razini od prije godinu ili više dana. Konačno, da je samo Atlético na nivou otprije dvije godine, ne znam baš kako bi lako prošao i Tottenham, ali i Liverpool. Imate, konačno, situaciju da smo još prije koju godinu pričali da Englezi samo rijetko ili slučajno razbiju kod polufinala pa se plasiraju u samu završnicu, jer je to tada objašnjeno nogometom koji je dinamikom top, ali kvalitetom ipak zaostaje za onim najboljima, a sada postavljamo teze da je novac došao na naplatu. Mislim da nije, novac od TV prava nije mnogo veći, iako liga generira najpoželjnije uvjete. Za primjer, kada sam bio u West Hamu, imali smo pet igrača one visoke kvalitete, a klub ih sada ima devet - počet će Bilić, uz dodatak:
- Opet, sjetite se kada je najbolji igrač svijeta dolazio iz Engleske. Davno. I sada su recimo oni najbolji na svijetu još uvijek u Realu, Barceloni, Juventusu... Mi stavljamo stvari i u kontekst kvalitete. Obojica smo, eto, sigurni da je Everton na Goodisonu bolja momčad od, primjerice, prošlosezonske Atalante. No onda se te dvije momčadi, karikiram, nađu u nekoj skupini EL-a, i Atalanta lako pobijedi. Postoji cijeli niz varijabli, koje se konačno protežu godinama i godinama o njima razgovaramo, sporimo, filozofiramo, no konačni zaključak jest da ultimativne istine u svemu tome nema...
Engleski je nogomet, ipak, specifična biljka, kojem nikako ne možemo oduzeti taj trenutak uzvišenosti.
- To je istina, jer cijeli šušur čini razliku. Pa se i dogodi sezona poput ove, gdje Liverpool odigra šampionski, a ne bude šampion, ili se tamo, na jednom mjestu nađe hrpa trenera najviše svjetske klase koji podižu njegovu osnovnu, ionako visoku vrijednost. Engleski nogomet, uza sve, ima i taj narativ koji ga čini većim, ljepšim, gotovo i holističkim upravo zbog svega što ga okružuje. No, ponavljam, da ga realno usporedimo s nekom drugom ligom, teško ćemo to činiti. Evo, i ti kažeš da bi Realova kriza bila puno dublja da ne igra protiv Levantea ili Raya, već protiv nekog Watforda, West Hama, Leicestera. Možda i bi, no možemo li sa stopostotnom sigurnošću kazati da je Wolverhampton bolji od Espanyola? Iako se generalno slažem da je došlo vrijeme u kojem će se teško dogoditi da će sva finalna europska mjesta zauzeti klubovi iz Francuske, Njemačke, pa i Italije. Španjolska je prije koju godinu bila i blizu...
OK, ‘ajmo se vratiti u realne okvire, točnije ta velika finala. Za početak, zašto u Chelseaju nije prošao famozni “sarriball”?
- Iz trenerskog pa i ljudskog aspekta, meni je Sarrija izuzetno žao. Jer, radi se o vrhunskom treneru kojem se svi tamo trude postaviti nogu, a realno, na pragu je trofeja i momčad je uveo u Ligu prvaka. Da ne gledate tablicu i samo čitate ili slušate što se govori, pomislili biste da se frajer bori za ostanak. No, Engleska je nogometno specifična; poanta je da je Otok tradicionalno mjesto na kojem se traži dinamika, neki hod po žici, opasnost. Sarrijeva filozofija nije takva, i to Englezi ne mogu pojmiti. OK, i ja više volim gledati nogomet koji malo odskače iz svoje standardne šablone, što Sarrijev nogomet ne čini, ali na kraju dana, to je ono što je on izumio i usavršio, i to daje rezultate koji su opipljivi. Kada, međutim, Englezu izuzmete akciju, on to gleda kao ‘boring, boring’ varijantu i ne može protiv sebe. Dodajte tome i fakt da Sarri ne priča najbolje engleski i da ga igrači ne znam baš koliko hvale po medijima i stvorit ćete opasnu supstancu vječnog negodovanja. Nažalost, kažem, jer Sarri je zaslužio apsolutni respekt.
S druge, pak, strane, Emeryjeva je sezona ocijenjena vrlo prolaznom, iako mu LP nosi samo današnji trijumf u finalu EL-a?
- Jest, o tome pričam, iako je u klub ušao u vrlo zahtjevnu situaciju: postwengerovska faza opasno je i sklizavo područje, baš kao što se pokazuje i postfergusonovska era u Unitedu. Stoga, tu je automatski zaslužio prolaz, iako je jasno da bi u nekim utakmicama, pa i dijelovima sezone, odavno na Emiratesu visile krpe ‘Emery out’. Dobio je, očito, kontinuitet, tek ćemo vidjeti koje su njegove mogućnosti u Arsenalu.
Finale se za njih igra pod mnogo većim pritiskom:
- Je, zbog plasmana u LP, ali iako nema favorita niti za ikoga posebno navijam, volio bih da se Sarri oprosti od Chelseaja s trofejom, svojim prvim u karijeri. Čovjek je to doslovce zaslužio. No bit će to teška utakmica; Chelseajeva želja za kontrolom, no s druge imaš Aubameyanga i Lacazettea, koji te u jednoj kontri mogu uništiti. Ne očekujem Sarrijevo odustajanje od vlastitog stila, jer to nikad ne radi, ali želim vidjeti Emeryjev odgovor.
Baš kao što svi željno iščekujemo ono pravo, nakon srijede i velike europske klupske matineje, kada na red dođe utakmica godine...
- Za početak, kazao bih da ljudi dosta razlikuju Kloppa i Pochettina, iako je u osnovi njihov nogomet prilično sličan, odlikuje se napadačkim, intenzivnim, otvorenim gardom. OK, možda je Tottenhamov za mrvicu sofisticiraniji, i to samo zato što Liverpool u vezi nema Modrića, Xavija ili Iniestu, već Milnera, Hendersona, Wijnalduma..., no i to je priča koja je stvorena oko Kloppa i njegova heavy-metal stila. Jer, ljudi površno analiziraju i kažu da je to nogomet na kontre. Ali, u biti, nije. Jer, onda je i Barçin, ako, recimo, gledamo onu prvu utakmicu njih i ‘redsa’ na Camp Nouu, je li tako? Ili Realov onda na Allianz Areni. Sve velike momčadi, ako žele biti velike, danas moraju imati, i redovno imaju vrhunsku kontru. No Liverpool igra dominantni nogomet, oni su u svakoj utakmici ove sezone, u Premiershipu, krenuli ispočetka kao gladni vukovi, kao da je sudačka nadoknada i moraju okretati rezultat.
I definitivno su izgledali bolje nego primjerice lani, za razliku od “spursa”?
- Jest, Tottenham je, ako ćemo iskreno, sretno prošao i City, koji je trebao proći, ali i Ajax, koji je imao 1-0 iz prve utakmice, te 2-0 u poluvremenu druge. No tu je snaga Mauricija Pochettina, koji je, sjećam se, kazao da je u prvoj sezoni mislio da će dobiti otkaz. No sada je u Tottenhamu već petu godinu i pokazuje što znači povjerenje. I stvaranje. Jer radi se o klubu koji ne može, primjerice, dovesti Lewandowskog. Ne, on može dovesti Soldada ili Llorentea, ali je on, a zaista mu se divim, doduše jednako kao i Kloppu, stvorio Kanea, Alija, Trippiera, Winksa..., pronašao Sona i zadržao, primjerice, Eriksena, koji u Tottenhamu ima manju plaću nego igrači njegova profila u West Hamu ili Evertonu, i koji zna da može otići bilo gdje na svijetu, ali je očito tamo zbog Pochettina. To je strašna moć i vrijednost.
Da se vratimo, za kraj, utakmici...
- Sad sam pao na tur kada si mi rekao da je Tottenham u posljednjih 14 utakmica samo jednom pobijedio Liverpool. Ma kako, pa gledao sam sigurno barem 12 od tih dvoboja i rekao bih da su ‘spursi’ tukli u barem njih sedam... Čovječe... Time, međutim, želim i kazati da su to bili al pari dvoboji, i da Tottenham definitivno ima šanse, jer se može i sustavom i stilom igre prilagođavati Liverpoolu, koji će igrati standardno, silovito, kako samo on zna i umije, s igračima koji su izvanredni. S pritiskom se ne slažem, obje momčadi žive isto: Liverpool nakon ovakvog finala Premiershipa i lanjskog finala LP-a, ali i Tottenham koji zna da je ovo ‘once in a lifetime’ prilika. Ipak, ako moram, blagu ću prednost dati ‘redsima’, upravo zbog početka priče: Liverpool ove sezone igra sjajno, kao u transu, dok mi Tottenham u zadnjih godinu dana ne izgleda onako lepršavo, probojno i dobro, kao lani.