Otputovali su dinamovci na utakmicu u Beč s velikim optimizmom, u skladu s javnim mijenjanjem koje je pomalo podcjenjivački tretirao Rapid i njegove mogućnosti. Međutim na terenu smo vidjeli svašta, ali najmanje onog što se očekivalo, a to je uvjerljivost igre momčadi Damira Krznara.
Bečka momčad je od prvog trenutka zaigrala maksimalno agresivno, s visokim intenzitetom, puna energije odajući veliki motiv da dobije favoriziranog suparnika. S druge strane Dinamo je ušao vrlo mlako, bez dovoljno koncentracije i, vidjelo se odmah, ispražnjenih baterija. U svim elementima intenziteta Rapid je bio za najmanje korak iznad gostiju.
Ulazili su brže i odlučnije u duele, duplirali igrače Dinama, koji su primali loptu, napadali s 2 ili 3 onog modrog igrača koji ima loptu. Taj gard je ubrzo rezultirao s nekoliko šansi, koje su potvrđivali dojam konfuznosti u Krznarovoj formaciji. Ona je igrala u 4-1-4-1 sustavu, s više igrača u sredini terena, ali su upravo u tom dijelu Bečani stvarali razliku. Brzim su proigravanjima na bokove lomili ravnotežu posljednje linije, koja nije znala na koju se stranu i kako postavljati. Epilog je bio da 1-2 igrača domaćih pored 5-6 Dinamovih u kaznenom prostoru uspijevao doći u poziciju za šut. Tako je, među ostalim. pao prvi pogodak, gdje je strijelac Grüll praktično bio usamljen među 4-5 igrača u žutim dresovima.
Iako je točno da je posljednja linija Dinama bila neefikasna u pokrivanju prostora i duelu s manjim brojem suparnika, još točnije da su igrači sredine terena propuštali domaće da lako dolaze u posljednju trećinu terena te u valovima lome ionako meki defenzivni blok. Čudno je sve to skupa s taktičke strane jer je Dinamo imao nominalno 5 veznih igrača, a Petković je zapravo igrao kao šesti vezni.
No, u tom rasporedu bilo je puno prostora za domaćine i prolazak, prvenstveno zato što nije bilo agresivnosti i skladnog napadanja Dinamovaca na suparničke igrače. Rapidovi su braniči i veznjaci bez teškoća probijali prvi više formalni presing gostiju. Tako su dolazili na usamljenog Mišića, koji je kao korektor vezne i štit ispred posljednje obrambene linije bio nemoćan. Od tuda i brojne njegove greške u pasovima, što mu se inače rijetko događa.
Izlaskom Petkovića izgubila se i ona mala doza kombinatorike i napadačkog posjeda, te je Dinamo ušao u zonu improvizacija i nasumičnog igranja. U tom dijelu postignut je pogodak više kao plod Oršićeve vješte reakcije na pogrešku obrane Rapida. No, ubrzo je obrambena linija, uz Livakovićevo neodlučno i krivo istrčavanje, potvrdila lošu večer i domaći su postigli gol koji će se pokazati odlučnim.
Promjene u nastavku tek su dijelom doprinijele, prije svega zbog Šutala, da Dinamo podigne razinu agresivnosti, ali u ofenzivnom dijelu nije bilo ideje kako i što činiti. Dodamo li tome nervozu dinamovaca, koji su nasjeli domaćim sitnim provokacijama u otezanju vremena, jasno je zašto se više nije stvorila ozbiljnija prilika za poravnanje.