Velikan se oprostio, Marcello Lippi je kazao "adio" trenerskom poslu. Ali, je ostavio odškrinuta vrata za nogomet.
- Zaključio sam trenerski posao, ali možda se u nogometu aktiviram u nekoj drugoj ulozi – poručio je na odlasku.
Savjetnik, sportski direktor... možemo samo nagađati, jer jednog dana ako se odluči ponovno aktivirati, vrata neće biti samo odškrinuta, već širom otvorena. I nikome neće smetati što Lippi ima 72 godina kada je u karijeri skupio gomilu trofeja. Teško je i nabrojati, ali izdvojite minutu za najvažnije.
Dakle, svjetski prvak sa Italijom 2006, osvajač Lige prvaka sa Juventusom 2006, pobjednik Azijske lige prvaka 2013, pet puta prvak Italije, tri puta prvak Kine, pobjednik europskog Superkupa, osvajač Interkontinentalnog prvenstva te iste 1996. godine. Nacionalne kupove i superkupove nećemo spominjati, jer rekli smo samo najvažnije. Ima 19 klupskih sa Juventusom i Guanghzou Evergrandeom, te jedan, najveći, reprezentativni trofej. Marcella Lippija još je 2007. Times izabrao među 50 najvećih menadžera u povijesti nogometa, a još nije ni otvorio lukrativnu kinesku stranicu karijere....
Lippi je rođen u toskanskom Viarreggiu, u nogometu poznatom isključivo po jednom od najvećih europskih turnira za mlađe kategorije. Gradić na obali Ligurskog mora diči se činjenicom da je njihov jedini momčadski prvak ekipa hokeja na koturaljkama. Nogomet nema ni povijest ni trofeja, ali što to znači za ambicije pojedinca. Lippi je otišao u Genovu, igrao centarhalfa u Sampdoriji, a karijeru je završio u Luccheseu. Ništa spektakularno. I trenersku karijeru je započeo u Sampdoriji u omladinskom pogonu. Trebalo mu je pet godina za prvi samostalni seniorski posao, sa 41-om je u ruke dobio prvoligaša Cesenu. Slijedio je opet Lucchese, pa Atalanta i Napoli kojeg je doveo do Kupa UEFA. Podno Vezuva je svratio pozornost na svoj rad i 1994. je stigao poziv Juventusa. Nije bio igrač Juvea, nije bio ni potvrđena trenerska klasa, ali je bio strateg kojem se vjerovalo.
I povjerenje je opravdao, u pet godina na klupi Bianconera uzeo je tri scudetta, po jedan talijanski Kup i Superkup, ali pokorio je i Europu, osvojio je Ligu prvaka 1996. protiv Ajaxa na jedanaestrce u Rimu. Udarci s bijele točke okrenuli su mu karijeru, jer 10 godina kasnije u Berlinu je ponovno preko "penala" došao do novog velikog trijumfa. S Azzurrima se popeo na svjetski tron porazivši Francuze (5:3). Bijela točka je proslavila Lippija, ali bez sreće nema uspjeha. Italiju je još jednom vodio na SP 2010. ali bez rezultata. Međutim, slavu nitko nije mogao potamniti, u proljeće 2012. rezultate je naplatio dvogodišnjim ugovorom vrijednim 30 milijuna eura sa kineskim Guanghzuom. Zauzvrat je Kineze upisao na nogometnu kartu Azije i svijeta, ali to su već bili lagani zadaci.
Jesu li ga igrači voljeli, upitat će se mnogi na kraju Lippijeve karijere. Tudora je vodio tri sezone (2001-04), uzeli su zajedno dva scudetta i upisali poraz u finalu Lige prvaka. Prije puno godina današnji je Pirlov asistent usporedio segment kondicijske pripreme sintagmom "kod Lippija smo jačali noge, a kod Cappella trčali". Roberto Baggio je sa Lippijem imao odnos "toplo-hladno", ali na kraju karijere je odao priznanje svom bivšem treneru. Imao je Lippi svoje posebnosti, Talijani mu najviše zahvaljuju što je prije 14 godina u Njemačkoj znalački ukomponirao Pirla i Tottija sa defanzivcima-trkačima poput De Rossija i Gatussa na putu ka osvajanju svjetske krune. Napisao je Lippi i knjigu "Igra ideja – razmišljanja i strast uz aut liniju". Doista jednostavno zvuči smisao trenerskog posla u njegovim razmišljanjima.
- Igrači trebaju igrati kao team, a sustav moraš prilagoditi izboru igrača - kazao je Lippi u svojoj knjizi.
Ne može jednostavnije trenersku filozofiju sažeti prvak svijeta, Europe, Azije.... I zato će se Lippi vratiti nogometu. Što bi drugo osim nogometa bolje radio u životu kada ima toliko znanja i iskustva. A trofeji ? Trofeja nikad dovoljno.