Samo 365 dana ranije, 7. ožujka 2018., Dinamo je bio na koljenima. Odgođeni derbi igrao se na Rujevici, točno tog datuma, Modri su stigli na noge Riječanima. Nedavni poraz u Maksimiru od Hajduka proglašen je samo lošim danom u uredu, prednost na ljestvici bila je još uvijek komotna, što bi se to trebalo dogoditi da se nešto radikalno promijeni. Odgovor smo dobili na Rujevici, premda, sve je počelo sjajno. Mario Gavranović zabio je za 0:1 i zapalio domaću publiku, a onda... Pravi “kuršlus” u igri momčadi Marija Cvitanovića, vrlo brzo sve je otišlo k vragu. Dominik Livaković i Marko Lešković bili su potpuno izvan forme, nakon što su “skuhali” gol Hajduka, najzaslužniji su i što je Rijeka izjednačila. Livakovićevi najteži tjedni u Dinamu, toliko teški da je javnost već počela špekulirati da će izgubiti i status trećeg vratara za Mundijal.
Kriza, koju je dodatno “posolio” Lešković drugim žutim kartonom već u 27. minuti. I ubrzo je sve, što se Dinama tiče, otišlo k vragu, a Rijeka je na kraju slavila 4:1. Iz današnje garniture Dinamovih igrača tu su utakmicu igrali Livaković, Stojanović, Moro, Gojak, Ademi, Lešković, Olmo, Rrahmani i Hajrović. U Rijekinu sastavu, pak, pouzdan je bio Marin Leovac. Tko bi rekao da će samo godinu dana kasnije mnogi od njih igrati utakmicu života, u Maksimiru protiv Benfice, u osmini finala Europske lige.
Doduše, nisu oni jedini koji su to mogli samo sanjati. Primjerice, Nenad Bjelica je samo tri dana ranije, 4. ožujka, također izgubio derbi. Lech je pokleknuo kod Legije (1:2) i polako se počeo odricati šampionskih ambicija, iako su nada i matematika još uvijek živjele. U toj utakmici, zbog ozljede, nije bilo Emira Dilavera, dok je Mario Šitum bio u startnoj postavi. Zato je u slijepoj ulici bio Kevin Theophile-Catherine. U tim trenucima bio je već mjesec i pol dana bez minute u St. Etienneu, ne samo bez minute, već često i na tribini. Ukupno mu se to razdoblje protegnulo na dva i pol mjeseca, tada je, pretpostavljamo, i krenula priča o odlasku iz Francuske, premda, nije mogao niti on znati, možda niti slutiti gdje će biti i kakvu utakmicu igrati godinu dana kasnije.
Da i ne spominjemo Dinu Perića. Momak koji ove sezone igra vrlo korektno kad dobije šansu, a igrao je i u europskim dvobojima, lani je bio negdje između prve i druge Dinamove momčadi. S time da je s prvom najčešće samo trenirao, prilike u igri nije dobivao. Čak se pričalo tada da su mu u klubu savjetovali da ode za stalno u drugu momčad, međutim, on više nije želio iz svlačionice prve momčadi. Očito, bila je to dobra odluka.
Pirova pobjeda
A Mislav Oršić? U Koreji je baš krenulo prvenstvo, a njegov Ulsan startao je katastrofalno. Uklopio se u tu priču i Oršić, prva četiri kola u ožujku, četiri poraza, a on bez ijednog pogotka. Za napadača, doista loše razdoblje. Tek nešto bolje u tim je trenucima bilo Bruni Petkoviću. Nije ga išao gol, znamo za njegovu poražavajuću statistiku, ali baš je tih dana početkom prošle godine doživio i jedan lijepi trenutak. Naime, igrao je u veronskom derbiju za Hellas Veronu protiv Chieva, njegova je momčad pobijedila 1:0. Međutim, bila je to Pirova pobjeda, na kraju sezone Petkovićeva je momčad, u kojoj je bio na posudbi iz Bologne, ispala iz Serije A.
Spomenimo u ovoj priči još Damiana Kadziora, koji je prije godinu dana bio igrač Gornika, u nekoliko dana na početku ožujka upisao je pobjedu protiv Piast Gliwica (3:0) i remi protiv Zaglebia (2:2). Nije zabio ni asistirao, ali je odigrao gotovo punu minutažu.
