Što ne znamo da ne znamo?, zapitao bi se Plenkovićev analitičar Robert Kopal nakon što su se na Poljudu ukazali izvanzemaljci s Malte i iz toga razvio teze o onome što znamo da znamo:
1. danas svatko igra nogomet, eto već i izvanzemaljci,
2. lopta je okrugla,
3. igra se dok sudac ne odsvira kraj.
Treća teza podložna je modifikacijama, pa se može igrati i dok vlasnici, naprimjer, navijači, ne odluče drukčije i ulete na teren što konzervativna UEFA zasad ne tolerira, a eventualno može prihvatiti kao olakotnu okolnost da na teren nisu utrčali huligani, nego suvlasnici kluba, dakle, samo su konzumirali pravo na svoje vlasništvo.
Analitičar Kopal tako bi novi Hajdukov malteški križ objasnio kao fenomen crnog labuda. Možda bi tek izrazio čuđenje što se njegov crni labud poznat iz politike, ekonomije i financija sad prvi put ukazao u sportu i gdje drugdje, eto baš u Splitu.
U Kopalovoj analizi zadovoljava sva tri uvjeta da bismo neki fenomen zvali crnim labudom:
“Kao prvo, atipičan je, kao drugo, ima velike posljedice, i kao treće, ljudi imaju tendenciju da nakon toga pokušavaju naći razlog zašto je on bio predvidljiv da zapravo nije bio atipičan.”
Uistinu je atipično u 45 minuti primiti tri gola pred 20.000 tisuća svojih navijača od momčadi koja cijela ne vrijedi kao Hajdukov top igrač.
Nije atipično utoliko što je Hajduk i prije pojave Uniteda s Malte, s nekim drugim, po deset i dvadeset puta skupljim igračima, gubio od europskih velikana Shelbournea, Dile Gori, Libereca ili Žiline, a sladili su se na Poljudu u prvoligaškim debijima i Rudeš i Gorica. To se uklapa u treću tezu crnog labuda: nakon još jednog u nizu rezultatskog debakla, svi imaju tendenciju objasniti da se to moglo predvidjeti.
Da, moglo se predvidjeti, jer je to sugeriralo sve što se oko Hajduka događa posljednjih godina: promijenilo se 25 članova nadzornih odbora, 6 predsjednika, 7 sportskih direktora, 5 voditelja škole, 14 trenera… Mogu u takvoj klimi doći i Pep Guardiola za trenera, i Alex Ferguson za sportskog direktora i milijarderi Warren Buffett ili Bill Gates za predsjednika, i oni će se brzo pretvoriti u neuspješni broj u rotaciji.
Ne može se nijedan ozbiljan sustav voditi tako da se svatko svakome gura u posao, da svatko ima pravo prozivati svakoga, da šalje proglase i priopćenja, da se stalno generira atmosfera prijetnji, straha, stavljanja na stup srama (postoji stranica koja se zove Zid srama i koja služi isključivo za obračune s nepodobnima) i pod tim teretom guše se svi oko Hajduka: igrači, treneri, dužnosnici, legende kluba, novinari koji prate Hajduk, a nisu “aktivisti za našu stvar”, navijači koji žele uspješan klub, a ne stalne konflikte “sami protiv svih”. Svaki krivi potez, riječ, pa i neizrečena misao, može biti poziv na hajku i čistku.
Nogomet možda može igrati svatko, ali ne mogu svi upravljati i nametati silom svoje odluke.
Ili može se upravljati i tako, ali onda Gzira United nije Hajdukov crni labud, nego njegova realnost. Samoupravljanje je davno propalo, malo glupasto bi danas bilo vikati “tvornice radnicima”. Odzvanja kao “klubovi navijačima”.
Anketa Slobodne Dalmacije “Tko je kriv za najsramotniji europski poraz u povijesti Hajduka?” jasno pokazuje kako ona tiha, a golema većina, oni koji trpe teror “manjine nad većinom” i tiho podnose sve Hajdukove posrtaje i razočarenja, misli čiji je to krimen - na ponuđene odgovore (Trener, Igrači, Sportski direktor, Uprava, Nadzorni odbor, Naš Hajduk), gotovo polovica obilježila je kao glavnog krivca udrugu Naš Hajduk (47 posto).
Za usporedbu, na drugom mjestu je trener (18 posto), pa Uprava (14 posto), igrači (12 posto).
Ili možemo zanemariti egzaktne pokazatelje, izvjesiti parolu “ideal je vječan, rezultat je samo trend” i reći da klub stabilno plovi u idili labuđeg jezera. Za sve je kriv tek Kopalov crni labud.