Plasman dva kluba u grupnu fazu Eurolige izvrstan je rezultat za Prvu HNL. Uključujući i za Dinamo, bez obzira koliko su snažni laički odjeci da su Modri “morali” više u Ligi prvaka.

Taj faktor “moranja” koji se nameće u domaćoj široj javnosti upravo se u slučaju Dinama može lijepo objasniti kako je slabašan u srazu s faktorom realno mogućeg. U Hrvatskoj i inače imamo problem neravnoteže u očekivanjima, odnosno doživljajima onog što je realno. Posljedično je i problematično kako se dosezi tretiraju. Takvi pristupi proizvode stalne napetosti oko trenera i igrača što onda, jasno, otežava stvaranje uvjeta da se pruži najbolje od onoga što kadar igrača i struka mogu ponuditi.

U tom kontekstu može nam poslužiti primjer drugog aktera, Rijeke.

Ona je uistinu senzacionalno izborila plasman u Euroligu, jer su svi natjecateljski faktori bili “protiv” nje. Favorizirani suparnik, igranje u gostima, izostanci ključnih igrača i opća nevjerica okruženja s posljedičnim rizikom da se i momčad obeshrabri. No, dogodilo se suprotno. Riječani su bili hrabri, organizirani, borbeni i nadasve koncentrirani te ih je naposljetku lopta nagradila uistinu raritetnim golom za prolaz.

LARS RONBOG

Danas mnogi slave Rijeku i njene aktere, što je tipično oportunistički za naše okruženje. U kojem su dojučer trener Rožman i njegovi igrači bili tretirani kao luzeri. Zašto? Zato jer se nakon 4-5 senzacionalnih godina NK Rijeka, povijesnog osvajanja prvog naslova, nekoliko kupova te velikog europskog iskoraka, zaboravilo gdje je isti klub bio do prije samo sedam godina. Bio je praktično pred stečajem, a nakon što ga je talijanski kapital revitalizirao, Damir Mišković prometnuo se u redatelja trofejnog iskoraka. Ono što je ključno u ovoj priči, to je da Rijeka nije prošlih par sezona bila toliko slabija koliko se stvorila atmosfera “da to nije više to”. Pogotovo po odlasku Matjaža Keka. S obzirom na uvjete u kojima funkcionira Rijeka otkako više nema Volpijeva doprinosa, onda su rezultati više nego dobri. Rijeka drži kontinuitet uspješnosti u domaćim okvirima, a u Europi je na klackalici. Unatoč svemu dobrom, stvorila se neka napetost te u svjetlu najvećeg uspjeha (naslova prvaka) više niti drugo mjesto nije “nešto”. Kad se još prošle sezone dogodila treća pozicija, onda eto povoda da se obezvrijedi predsjednika i, naravno, trenera pa igrače. Uspjeh u Danskoj je zato najbolji pokazatelj koliko su ta “moranja” suvišan teret koji se stavlja na leđa klubu, a koliko su mudri oni koji funkcioniraju na frekvenciji realnih očekivanja. Trener Rožman će sada (valjda) dobiti kredit okruženja, onakav kakav mu je dao gazda Rijeke i u fazama kada mu nije baš išlo po željama i očekivanjima. Lakše je udariti po trenerima ili upravama nego objektivno prosuđivati što se može.

Objektivno gledano, hrvatski klubovi prioritetno su fokusirani na prodaje igrača, a onda temeljem raspoloživih mogućnosti nadaju se rezultatskim iskoracima. Takva politika može donijeti sporadični uspjeh, odnosno poklapanje rezultata. No, ne može biti kontinuitet jer HNL klubovi jednostavno nemaju kontinuitet selekcije i jačanja redova. Oni imaju samo kontinuitet obnavljanja redova i nadanje da će se ipak nešto uspjeti napraviti. Uz teret očekivanja okruženja, koji ističe “da se mora proći”, to su osnove zašto se neobjektivno doživljavaju kako porazi tako i pobjede.

U tom smislu poslužit će nam primjer Dinama s Bjelicom. Ostvaren je veliki iskorak u Europi, doživljeno proljeće u Euroligi, zamalo i Liga prvaka. To je bio sporadični uspjeh u kojem se mnogo toga poklopilo. Među inim i Bjeličin status koji je omogućio da se barem godinu-dvije funkcionira natjecateljski, a ne s prioritetom afirmiranja mlađih igrača radi prodaje.

Staro ruho

U toj eri se kupovalo iskusnije igrače, stvarala natjecateljska priča i uz dobar trenerov rad, podršku Uprave te “glad” momčadi, dogodio se rezultatski iskorak. Aktualni Dinamo je nova priča u starom ruhu, dakle više poslovno, a manje natjecateljski definiran. Uz novog-starog trenera. Zbog većih promjena pristupa ulazak u Euroligu nije “najmanja razina moranja”, nego je vrlo dobro ispunjenje realno mogućeg.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se odvijati europska jesen, ali objektivno gledano, Rijeka ima pretešku skupinu da bi razmišljala o drugoj poziciji. Dinamo nije uvjerljiv i bez obzira što se čuju tipični odjeci “dobre grupe”, morat će se bitno popraviti da bude konkurentan. Ono što će biti najzanimljivije za evoluciju gore spomenutih teza, to je sudbina maksimirskog aksioma Bjelica u Osijeku. Gdje se iz faze razvoja sada ušlo u fazu ulaganja u natjecateljski đir. Pretpostavka je da će takav Osijek bitno iskoračiti, jer to nameće logika natjecanja, a ne poslovnih prioriteta...