Ono što u svakodnevnom vozačkom žargonu biva sinonim za raspalu kočnicu, "šuti, spalio sam lamelu", na nogometnom terenu ponekad neočekivano preraste u zamašnjak uzbudljive vožnje. Eric Lamela, dakle. Jedan igrač u zrelim godinama koji pokušava izaći iz debele hladovine koju u Tottenhamu već godinama bacaju ti debeli baobabi zvani Harry Kane, Heung-min Son ili Gareth Bale, u četvrtak je režirao predstavu koju dinamovci nisu mogli pratiti.
Statistika će reći da je ulogu hladnog egzekutora odradio superstar Kane, on je spakirao obje lopte u Livakovićevu mrežu, ali istina pomalo spušta na zemlju. Dinamo je s europskog puta "spursa" sklonio igrač s klupe, jedan nadahnuti Argentinac, fini španer, ali kroz karijeru izmučen ozljedama i zato osuđen na ulogu džokera. Ne očekujte ga u početnoj postavi u nedjeljnom susjedskom derbiju s Arsenalom.
Navijački narod zbog ovih 0-2 neće pasti u depresiju, ali objektivno očekivalo se više od Dinama. Zašto? Previše je u Mamićevoj svlačionici i klase i iskustva da bismo trebali pristati na 0-2 protiv Tottenhama, kao na neku pristojnu "otpremninu", jer smo, eto, igrali protiv zvijezda od 100 milijuna eura, a koje opet igraju na najmodernijem svjetskom stadionu. Dinamo je sezonu u Europskoj ligi, pogotovo ono gostovanje "iz Rusije s ljubavlju", odradio kao ravnopravan suparnik. U četvrtak to nije bio. Nije bio niti nešto posebno pametan u cijeloj priči.
Zoran Mamić upao je u zamku Josea Mourinha na izlasku iz prve trećine utakmice. Ono što fascinira jest uvijek ista činjenica da je riječ o dobroj, staroj Mourinhovoj klopci - slobodno dođite, osjećajte se kao u svojoj kući, razvucite napad ispred našeg šesnaesterca - iz koje on na kraju izvlači benefite. Dakle, Ivanušec je raspleo kolut Dinamova napada i izgledalo je to smjelo i elegantno, prije nego što je lopta predana suparniku nakon čega je krenula (polu)kontra. Desetak sekundi kasnije priču je dovršio Eric Lamela povaljavši polovicu Dinamove obrane, pogodivši vratnicu i počastivši odbijancem uvijek istog ubojicu, Kanea.
U nekim poletnijim trenucima, koji bi uključivali dvanaestog igrača s tribine, najavu revanša bi se dalo upakirati kao veliki praznik nogometa, ali uzvrat objektivno dolazi kao formalnost. Jer nije prevelika samo razlika u kvaliteti, nego prvenstveno u intenzitetu i širini rostera. Jose Mourinho počastio se tom povlasticom da klupskog predsjednika Daniela Levyja, umjesto poklonom za 20. obljetnicu vladavine, iznenadi mješovitim sastavom u kojem ima mjesta i za Lamelu i za zaboravljenog Delea Allija. I s takvim sastavom je zadržao intenzitet.
Dinamo nije mogao pratiti taj ritam, tam-tam koji nakon 60 minuta hektične jurnjave jednostavno ostavlja bez daha i nadahnuća. Vjerovali smo da bi tu priču mogli izvući Bruno Petković, nadahnućem i nekim neočekivanim potezom, ili Oršić ponekim bijegom, ali obojica su ostali zagušeni u obruču agresivnih "spursa".
Jednako diskretan bio je i Lovro Majer, a jedini dorastao izazovu u četvrtak se doimao Luka Ivanušec, ali nije pronašao kvalitetnu "mantinelu" u onim trenucima kada je odlučio napasti Mourinhovu obranu. Nakon pedeset godina bez nokaut-natjecanja, Dinamo je stigao u predvorje borbe za trofeje, ali sada slijedi malo zahtjevniji uspon.