EDO PEZZI - Pogled legendarnog radijskog reportera
Boli me duša, nisam vjerovao da ću nešto ovakvo ikada doživjeti. Međutim, za mene ovo nije nikakvo iznenađenje. Posljednjih sedam-osam godina, dok sam bio aktivni novinar, predvidio sam upravo ovakvu situaciju. Mene apsolutno ne zanimaju nikakve kadrovske priče, zanima me samo ono što vidim na terenu. A vidim nešto što nema veze s Hajdukom.
Ovo što je napravljeno posljednjih godina, to je protuprirodni blud koji nema veze s dalmatinskim sportom.
U Hajduku gotovo nema nijednoga trenera odavde, trenera koji osjećaju okolinu, nemaš nikoga iz uprave tko ima iskustvo i fanatično je zaljubljen u klub. To je jedna bolesna situacija koja nikako ne može Hajduku donijeti dobro.
Ako govorimo o pojedinačnoj odgovornosti, sigurno je Oreščanin kriv. Ali nije on kriv, nego onaj koji ga je stavio. Hajduk ne može imati trenera početnika koji će se učiti na klubu. To se najbolje vidjelo protiv malteške momčadi. Trener s imalo iskustva ne može dopustiti da kombinira i eksperimentira, podcjenjuje protivnika jer je mislio “lako ćemo”. Danas u sportu više nema “lako ćemo”.
Krivac je vlasnik
Hajduk je uvijek imao dobre trenere, uglavnom iz svoga bazena, ali nikad nisam bio protiv trenera sa strane, primjerice Zebeca i Markovića koji su došli kao iskusni stručnjaci iz Zagreba. Ja sam lokalpatriot, ali ne zanima me tko je odakle. Ali, ne može se netko učiti na Hajduku.
Po meni je najveći krivac Gradsko vijeće Splita, odnosno vlasnik koji mora čuvati svoje dobro. Mora se boriti, a ne promatrati nezainteresirano. Gradonačelniku Opari je najvažnije da kaže kako ima kravatu sa znakom Hajduka. To nije dovoljno. On mora participirati u tome, preuzeti odgovornost zajedno sa svim članovima Gradskoga vijeća. Stvar je puno složenija. Žao mi je tih momaka, navijača, koji ginu i žive za Hajduka, ali oni nisu krivi. Oni nisu gledali pravoga Hajduka, ne znaju što je pravi nogomet. Posljednjih godina im je bilo normalno da Hajduk gubi utakmice u Splitu, a to je nezamislivo.
Da zaključim… Dominira neznanje, a gdje god da je to tako, ne može biti dobro. Evidentno je da neznanje na Poljudu dominira već dugi niz godina i moram vam priznati da mi je lakše što ne moram svakodnevno komentirati situaciju u klubu, no duša me svejedno boli.
PIŠE: ZDRAVKO REIĆ
Sručila se nesreća na moj klub, na Hajduka, zadesila nas je prava nevolja, u odnosu na ovu utakmicu protiv malteškog kluba baš nezamisliva, nepredvidljiva, neočekivana. Nedokučivo je koje su to nadzemaljske sile složile, režirale, iskombinirale takav tragični rasplet za Bijele, ali svi ipak moraju shvatiti, prihvatiti dijagnozu kako je ova eliminacija Hajduka s europske scene na startu u novu sezonu ustvari kulminacija nezdravih odnosa, neznanja, nesposobnosti, mešetarenja, tezgarenja, kako ljudi koji su klupski akteri, tako i navijačkih snaga.
Nikad se oni koji vole Hajduka, među njih se ubrajam, nisu tako jadno, doslovno bijedno osjećali kao poslije debakla protiv malteškog kuba. Naravno, navijač sam Hajduka, drugo nisam mogao ni biti, s obzirom na moj pedigre, da ne nabrajam sve moje veze s Bijelima, ali ovo što se događa posljednjih godina, otkako je na neprirodan način za predsjednika instaliran Osječanin Ivan Kos, u duši dinamovac, ne samo da nisam mogao razumjeti, nego ni prihvatiti.
Kao novinar, onaj koji temeljito poznaje klupsku strukturu i odnose, koji je znao i služiti Hajduku, upozoravao sam da su navijači zarobili klub i odveli ga, sad je očigledno, u propast. Hajduk je bez naslova prvaka već četrnaest sezona, ubrzo će nadmašiti rekordnih šesnaest gladnih godina (razdoblje 1955. - 1971.), može se dogoditi da to potraje još desetak godina. Sve dok navijači, u prvom redu ovi iz udruge Naš Hajduk, ali iz čvrste jezgre Torcide, ne shvate svoje zablude. I priznaju ih. A taj zaokret u razmišljanjima teško će se dogoditi...
Misteriozno je kako je, odakle, po kojem su rezonu sletjeli na Poljud, prije tri godine, osim Ivana Kosa, svi ti dinamovci, kako su došli Krešimir Gojun, Siniša Oreščanin i svi drugi. Bolje je kazati kako su navijači Hajduka sve to prihvaćali, podržavali i svakog koji bi se javio makar i benignom kritikom, proglašavali za neprijatelja Hajduka.
Projekt “Hajduk, narodni klub” ili “Dite puka” u osnovi mogao je i uspjeti na račun fanatične ljubavi prema Bijelima, ali se pretvorio suprotnost, u destrukciju. Upropastili su legendarni klub.