Nitko neće reći da je Ivan Rakitić kao vino, što stariji to bolji, uostalom i za većinu vina to ne vrijedi, ali točno je da poput onih vrhunski pripremljenih najboljom tehnologijom drži razinu i ne popušta niti 16 godina otkako se iz rodne Švicarske zaputio u svijet.
Europska liga u Budimpešti njegov je 17. trofej, a taj podatak dodatno sjaji kad se zna da ih je 16 uzeo u kontinentalnim natjecanjima i državama liga Petice po čemu su od Hrvata bolji samo Luka Modrić i Mario Mandžukić.
Na Ferenc Puskas Areni bio je među najboljima na terenu, nositelj igre Nerviona, sa 35 godina odigrao je gotovo 150 minuta bitke pune tenzija i sigurno, u svojem stilu, realizirao udarac s bijele točke.
Rakitićev nogomet s okusom elitizma, klase koja nadmašuje prosjek Seville i podsjeća na godine u kojima je boravio u zenitu karijere, kad je kao igrač Barcelone bio jedan od najboljih veznjaka Europe, neka bude povod da se zapitamo trebamo li odbaciti dogme o igračima koji se oproste od reprezentacije. Kod nas ih se tretira kao rashodovane avione koji više ne smiju na pistu. Jak je dojam da su se i Darijo Srna, i Mario Mandžukić pa svakako i Ivan Rakitić i još neki prenaglili u odluci o kraju igranja za nacionalnu vrstu ili su u nekom času imali razlog koji im se činio prejakim te da ih je kasnije vuklo da se vrate. Barem neke od njih.
To se nije dogodilo jer u Hrvatskoj se to nikad ne događa, izbornici na takve ne računaju, a oni sami neće se ponuditi jer ispalo bi da nisu ozbiljni ljudi od riječi koji stoje iza svojih odluka. To čojstvo koje se očekuje od Vatrenih, a ne viđano ga nigdje drugdje u sferama našeg društva moraliziranje je preko granice.
Ivan Rakitić neće se vratiti u reprezentaciju, kao što to nisu učinili ni Srna niti Mandžukić, i kao što golema većina kad objavi kraj doista to i vidi kao kraj, no njegov primjer govori da će Hrvatskoj prije ili kasnije neki vetaran koji će biti spreman ponovno pomoći, itekako dobro doći. Kad na toj poziciji nećemo imati tako vrsna rješenja kao što je to sada u veznom redu te će nam trebati.
To je pouka igračima da ne brzaju s odlaskom jer skloniji smo stavu Luke Modrića i Ivana Perišića da će biti na raspolaganju dokle mogu koristiti, ujedno i izbornicima da je bolje dati asu tipa Rakitića akademsku godinu nego ga izgubiti zauvijek, ako u tom času ima razlog zbog kojeg ne može dolaziti na reprezentativne akcije te svima nama da velemajstorima vrata uvijek moraju biti otvorena. Za Hrvatsku mora vrijediti samo jedan kriterij - da igraju najbolji!
Lothar Matthäus prestao je igrati za reprezentaciju pa se vratio u redove Elfa, Robert Prosinečki neke vrijeme nije igrao za Hrvatsku, iako se nije službeno oprostio, a kad je ponovno izrazio želju vodio je igru u sredini terena...
U svijetu ima takvih primjera.