Polupuna ili poluprazna čaša, klasična nogometna priča o različitim pogledima i pristupima. Sasvim legitimno, nekima je Dinamov bod protiv Feyenoorda dobar ulov, drugi će kritizirati nedefiniranu igru i oscilacije, treći pohvaliti kako se Dinamo nakon lošeg ulaska u susret probudio, a nije potonuo, time pokazao karakter.
Netko će gledati Dinamo kroz ono što je odigrao zadnje dvije godine, netko kroz ono što danas ima u svlačionici, netko istaknuti dobre, netko krive poteze, netko posumnjati da će ova momčad biti bolja, netko uvjeren da će ona to biti. Ipak, složit će se više-manje svi da sama utakmica neće ostati dugu u pamćenju, a da je s osvojenim bodom Dinamo i dalje u igri za europsko proljeće. Ništa se, zapravo, dramatično nije promijenilo i konačna presuda pisat će se nakon zadnje utakmice.
Međutim, ono što jest činjenica, atmosfera na Maksimiru i oko njega prilično je tmurna. Samo 1271 gledatelj na stadionu i 90 minuta, na trenutke i gnjusnog, vrijeđanja sa sjeverne tribine. Ne moramo previše objašnjavati o čemu se radi, koliko traje, što sve događalo u Maksimiru, svatko će ionako bacati svoje argumente, ali fakt je da je atmosfera daleko od one koja je pratila Dinamove uspjehe zadnjih godina.
Svjesni su svi da to neće preko noći prestati, ali neka granica bi trebala postojati, neka granica gdje vrijeđanje staje, a igrači, momčad, Dinamo na terenu, dobiva podršku, vjetar u leđa. Ademi koji igra s povezom na glavi, Livaković koji “skida” penal, ili Jakić kojemu baš na ide, ali pokušava “isplivati”...
Jer, ono što je također činjenica, taj Dinamo, loš ili dobar, taj Dinamo oko kojega su mnogi spremni ući u raspravu, svađati se i zakrviti, najbolje je i jedino što Zagreb trenutno nudi. U gradu koji je nekad imao Ligu prvaka u nogometu, europske prvake u košarci, rukometu, vaterpolu, sjajnu odbojku, mušku i žensku, koji je imao NK Zagreb, KK Zagreb, Medveščak u rukometu i hokeju, grad u kojem pucaju vrelovodi i padaju fasade i crjepovi, u kojemu više nema Jabuke, Saloona, Kulušića i tuluma pred HNK-om, vjerojatno ni “najboljeg Adventa na svijetu”, u tom gradu Azru, Prljavce, Pipse i Ivu Robića možete čuti još samo na oronulom, praznom Maksimiru. U poluvremenu.
I samo tamo još gledati momčad, igrače koji su ravnopravni u europskim okvirima, koji imaju što reći u toj konkurenciji. Je li to kritika Zagrebu ili kompliment Dinamu? Opet ovisi kako će tko gledati, ali, u zbroju, sve je skupa - tužno! I nema naznake da će biti bolje...