Na kraju se, u pravilu, kaže da je zasluženo pobijedio onaj koji je upisao dobitni rezultat. Grčki je AEK u Rijeci pokazao da je vrlo dobra momčad, ali, budimo realni, nije to klasa suparnika protiv kojeg Riječani nisu mogli ostvariti bolji ishod. Naravno, i pokazati bolju igru. Rijeka protiv AEK-a nije bila u svom maksimalnom izdanju, a tu prvenstveno mislimo na ono što je njen forte - agresivnost.
Ne znamo je li u pitanju pad fizičkog potencijala nakon mnoštva utakmica u dosadašnjem dijelu sezone, ali kod igrača Rijeke primjećivao se manjak strasti u odnosu na recimo utakmice s Olympiacosom. Pogotovo je to bilo vidljivo u prvih 45 minuta, kada se AEK nametnuo kao bolja momčad prvenstveno zato što su se kretali kompaktno kao formacija u odnosu na Riječane. To se prije svega vidjelo u igri bez lopte jer su gosti s loptom u posjedu uvijek imali dva-tri rješenja za pas; kod domaćih je to bilo gotovo pa obrnuto. Bez te energije, a s obzirom na to da je AEK taktički vrlo discipliniran i postojan, da ta momčad nikad ne gubi raspored, Riječanima se bilo jako teško nametnuti u sredini terena.
Dekoncentracija je zaokružila negativnu priču prvog dijela jer se opet pokazalo da u defenzivi Kekova momčad ima - sada pomalo zabrinjavajuće u europskom kontekstu - “black-oute”. Jedan od onih za koje smo to naveli u najavi, Vešović, pokazao je to kod prvog AEK-ova gola, kada je promatrao skokove svojih igrača nakon centaršuta i nije opazio da mu sa strane, na odbijenu loptu, u gol-šansu ulazi Mantolas. Vešović je kasnije gubitkom lopte u opasnoj zoni skuhao još jednu priliku gostiju, što samo potvrđuje da koncentracija nije bila na razini. I možda tezu da bi Vešović sa svojim temperamentom i ubrzanjima bio korisniji u napadu nego u obrani.
U nastavku je Rijeka krenula, napokon, agresivnije i to se odmah pokazalo u “govoru tijela” gostiju. Oni su se malo povukli, nisu uspijevali više mirno kombinirati te je taj pritisak kod njih stvorio popriličnu nervozu. Rijeka međutim nije konkretizirala tu dominaciju, a onda se, po našem skromnom mišljenju, dogodio i Kekov “pad koncentracije”. U 59. je minuti izvukao Gavranovića te ubacio Maleša, preformulirao momčad u, valjda, 4-3-3, nakon čega je ugašen žar pritiska koji je Rijeka dotad imala. Štoviše, ubrzo su gosti opet poveli, i to iz prekida igre, nakon nepotrebnog prekršaja, ali i sjajne realizacije slobodnjaka.
Pokušao je kasnije Kek ispraviti grešku, izvadio je umornog Mišića, gurnuo na teren fizički snažnog Acostya. Slučajno ili ne, taj je igrač odmah ušao u dvije ozbiljne prilike i probudio nadu u remi. Izostao je zato što je Rijeka ponovila iste greške kao i protiv Olympiacosa (manjak koncentracije u obrani, ali i u napadu). To je, zapravo, najveći krimen ove utakmice za domaćine. Gosti su samo pragmatično iskoristili situaciju i kao radna, disciplinirana i borbena momčad uzeli tri velika boda. Sukladno viđenom na planu kvalitete, to ipak nije presudan ishod za konačni plasman ovih dviju momčadi na kraju natjecanja.
Tri razloga zašto je Rijeka poražena od AEK-a
1. Opadanje koncentracije
U nekoliko je navrata pad koncentracije obilježio reakcije defenzivnog bloka Rijeke. Najočitije je to bilo kod prvog gola gostiju. Više domaćih igrača (5 na 3) izgubilo je skok, a potom je Vešović potpuno zanemario Mantalosa i omogućio mu da nesmetano poentira.
2. Jako skupi promašaji
Rijeka je, kao i AEK, tipično radna momčad, stoga se nije igrao lepršav nogomet. U nadjačavanju takvih momčadi bliža je uspjehu ona koja će pragmatično iskoristiti i najmanju priliku. Rijeka je promašila nekoliko zicera, AEK je iskoristio dva prekida igre. I to je to.
3. Manjak energije
Ono što je bilo očito u Rijekinoj igri, i to otpočetka, bio je manjak energije. Barem u onoj mjeri na koju su nas Bijeli navikli. Kad su u nastavku 15-20 minuta podigli agresivnost, odmah su pritisnuli grčku momčad. Problem je što nisu (iz)držali taj ritam i gosti su to znali iskoristiti.