TEK SAD NEMA PREDAJE - DINAMO SE NE SMIJE ZADOVOLJITI PROLJEĆEM, NEGO IĆI ŠTO DALJE: Pogledajte tko je sve, svih godina stajao na putu Modrima!

Uštipne se čovjek u jednom trenutku i upita je li moguće da u istoj godini, u samo nekoliko mjeseci, doživi nešto što je bila nekakva životna misija, pa i profesionalna čežnja. U samo nekoliko mjeseci Hrvatska srebrna na svijetu i Dinamo u europskom proljeću? Dobro, nije još, ali taj bod, a bit će možda i tri, doimaju se kao puka činjenica, Dinamo “to” neće propustiti, uvjereni smo. Ovaj Dinamo neće.

Olakšanje i ponos

Englezi su imali “penale”, Messi svjetsku krunu, Brazilci su htjeli poništiti Marakanu 1950. naslovom na svom tlu, Real je sanjao Decimu... Svatko je imao, ili ima neki svoj sveti gral, ima ga i Dinamo. Samo po sebi, kad raščlanite priču, što je to zapravo? Plasman u šesnaestinu finala Europske lige? Među 32 kluba u “drugoj” europskoj ligi? Na ljestvici sportskih uspjeha teško biste “europsko proljeće” uopće pronašli, a pobjedu u Trnavi, izdvojenu iz konteksta, teško bi bilo staviti uz bok trijumfima na Partizanom, Celticom, Portom, Arsenalom ili nulom na Old Traffordu, mjeriti sa svim osvojenim trofejima?

Međutim, pjesma kaže “sve su vile i sve su kraljice, i sve su nevažne naspram nje”, pa je tako i ova pobjeda u Trnavi, iako nije najljepša, najuvjerljivija i najveća, zapravo sve to.

Pobjeda nakon koje je Dinamu njegov sveti gral nadohvat ruke i sad ga još samo treba zgrabiti. I time izbrisati mnoge frustracije, nakupljene kroz tih pola stoljeća, prekrižiti taj luzerski predznak, označiti i jednu novu eru, u kojoj će se nalaziti neki novi ciljevi i vrhovi. Dinamovo europsko proljeće zbog svega toga, zbog svih onih velikana, Zajeca, Kranjčara, Mlinarića, Bobana, Šukera, Prosinečkog, Modrića, Mandžukića... koji su osvajali svjetske tronove, a nisu prezimili u Europi, ima posebno značenje.

Koje se nikako ne može svesti samo pod “plasman među 32 u Europskoj ligi”. Jer i na licima ovih Dinamovh momaka koji nisu 20 i više godina živjeli tu priču, koji nisu doživjeli sve te poraze i nemoguća posrtanja “korak do”, vidjela se sreća, olakšanje i ponos. Jednostavno, ta priča o europskom proljeću toliko se ukorijenila u maksimirskoj svlačionici, da su je i svi novopridošli igrači odmah naučili napamet, znajući da će ih se cijeniti i sjećati samo po tome.

Pustiti ih da rade

I što sad? Što kad sudac odsvira zadnju sekundu dvoboja sa Spartakom u Zagrebu, za bod ili sva tri? Može svašta, izbor je širok, ali jednu zamku Dinamo svakako mora izbjeći. Bilo bi pogrešno tada stati, reći “učinili smo to” i time se zadovoljiti. Pa prodati sve koji se mogu prodati već na zimu, krenuti stvarati neku novu momčad uz opravdanje kako je ova napravila svoj maksimum.

Ne, treba ići dalje, ne zaustaviti se na prezimljavanju. Kao što se reprezentacija nije zaustavila prolaskom skupine, kad je skinula taj teret, otišla je do finala. Ne treba, dakako, pred ove dečke i Bjelicu stavljati nikakve imperative prolaska u iduće kolo, pa četvrtfinale, ne treba se razbacivati apetitima. Već ih pustiti da rade, uživaju, igraju, pobjeđuju, neka odu što dalje mogu. I na temeljima ove sjajne grupe zidati, dograđivati momčad za novi iskorak. Recimo, u jesen 2019. u Ligi prvaka, konkurentan Dinamo, koji se i tamo bori za europsko proljeće, zašto ne? Stati na europskom proljeću, nakon toliko godina razočaranja, bilo bi pogrešno. I tek iznimka koja potvrđuje pravilo. Nema predaje, kaže maksimirska mantra. Tek sad je nema!