Uz pomoć bečkih prijatelja susreli smo Kurta Gargera. Možda našoj javnosti nije toliko poznat, nije u rangu, recimo, Krankla ili drugih zvučnih austrijskih igrača, ali ovdje u Beču ima status Rapidova zaslužnika. Upisao je više od 300 nastupa u 'zeleno-bijelom' dresu, bio je kasnije i trener, doduše, ne i Rapida, važan je kotačić one legendarne, moćne momčadi iz 80-ih. Čim je stigao, pitao je za Peru Bručića, kasnije ga je i nazvao. Jako cijeni Peru, kaže, bio je to moderan igrač za ono nogometno doba.
- Koliko je on tada mogao trčati, to je bilo čudesno. Svih 90 minuta, gore-dolje, toliko zahvalan igrač, čudo jedno. A ne samo da je bio trkač, Bručić je znao igrati nogomet, bio je sjajan asistent. Najviše je volio asistirati Kranklu, kad god je mogao dodati njemu, on mu je i dodao. Nije bilo šanse da doda loptu nekom drugom, ako je mogao dati Kranklu. Mislim da je jedne sezone Krankl zabio 30-ak golova, 18 na Bručićevu asistenciju - priča nam Garger koji se rado sjeća tih vremena i Hrvata s kojima je igrao.
- Cico nam je došao kasnije, što da vam kažem o njemu, osim da je bio spektakularan igrač. Mi smo već i prije njega bili odlična momčad, tukli smo se s mnogima u Europi, ali Cico nam je donio još dimenziju više, on je bio taj koji nam je nedostajao da napravimo iskorak i zaigramo europsko finale. Šteta, protiv Evertona nije bilo Bručića, Cico je, mislim, igrao ozlijeđen, nismo osvojili Kup kupova. Ali, bili smo sjajna momčad.
Hvali Cicu i kao čovjeka i prijatelja.
- Vrlo brzo su ga ovdje u Beču svi prihvatili, bio je takav, nasmijan i pristupačan, normalan. Naravno da ga se, kao i Barića, često sjetimo kad pričamo o tim godinama.
Onda je Garger ipak nešto dodao:
- Kažem vam, Cico je bio spektakularan igrač, fenomenalan, ali za momčad je tada važniji bio Bručić. On je igrao kao danas Kante, to je bio takav igrač.
Ispričao nam i kako se Kranjčar ponašao dok je igrao u Rapidu.
- Reći ću vam, on tada nije bio tip koji je puno s nama izlazio, ili zaružio nakon utakmice. Ne pamtim ga iz neke takve priče.
Istaknuo je da pamti i sina Niku, koji je često dolazio s tatom na utakmice i treninge.
- Bio je Niko ovdje protiv Tottenhama, fotografirali smo se. Pričao je da se sjeća puno stvari iz djetinjstva i da je čuo mnoge Cicine priče iz vremena Rapida.
A Otto Barić? Kakav je on bio kao trener tada?
- Sjajan trener, pa što treba reći kad se zna kakve je rezultate imao u svim klubovima. Mene je trenirao i u Rapidu i kasnije u Salzburgu. Možda mu treninzi nisu bili revolucionarni, ali znao je motivirati momčad i imao je strašan nos za igrače. On je znao dovesti igrača iz druge lige, uklopiti ga u momčad i taj igrač je za nekoliko mjeseci postao jako važan. Točno je znao što mu treba i što može dobiti od igrača.
U Hrvatskoj je uvijek govorio da mu trebaju dva igrača?
- A je, radio je to i ovdje, uoči svakog početka sezone ili na zimu, govorio je da mu trebaju još dva-tri igrača, haha. To je bio njegov stil.
Pitali smo ga za današnji Rapid i trenera Kühbauera, Garger se malo namrštio. Pričali smo prije utakmice pa nije mogao znati rezultat, ali generalni stav je, svejedno, isti.
- Rapid ima svoje dobre, ali i dosta loših trenutaka. Momčad igra, po mojem ukusu, odveć defanzivno, a u svakoj utakmici primi gol. Čak i s igračem više kao sad u Klagenfurtu. A i trener Kühbauer, ne mogu reći da nije dobar, ali ima samo jedan sustav igre. Rapid igra 4-2-3-1, svejedno protiv koga igra. Pa mi smo tako igrali kod Otte Barića! Treba imati više opcija, igrati napadački, 4-3-3, recimo. Ovaj Rapid ne djeluje nimalo uvjerljivo - zaključio je Garger i započeo pričati o ostalim igračima s kojima je igrao. Jurčević, Bakota, Kurbaša, Ergović, Mužek..., sve su to bili njegovi suigrači i protivnici, za sve je pitao gdje su sad i što rade.
- Ali, najbolji dribler kojeg sam dotad vidio u životu bio je Sulejman Halilović!