Ne vjerujem da će Hajduk sljedećih dana smijeniti Damira Burića. Za takvo što na Poljudu nemaju dovoljno čvrstih argumenata, a realno, ni potrebe. Hajduk je još uvijek druga momčad Prve HNL, što je bio i glavni cilj postavljen pred Burića nakon što je ljetos u teškom trenutku sjeo na klupu. I tada bi svaki navijač Hajduka odmah potpisao to drugo mjesto, jer tko ima pravo više tražiti od momčadi koja je u Europi potpisala najsramotniji poraz u povijesti kluba?
Napokon, Hajduk sljedećeg vikenda igra protiv Osijeka pa slijedi reprezentativna stanka koja automatski nudi i bolji trenutak za tako važne poteze. Ako će se već morati povući...
Nažalost, drugo mjesto ne može sakriti istinu da je Burić na klupi izgubio povjerenje većine navijača, kao i da čelnici kluba očito više nisu tako sigurni u njegov rad. A to su okolnosti u kojima je malo koji trener sposoban izvući ono najbolje iz momčadi i vratiti je na pobjedničke staze. Dva vezana poraza u Gorici nikako se nisu dogodila slučajno, nego su očekivana posljedica događaja kojima smo svjedočili prethodnih tjedana.
Kvartet veznjaka
Još uoči Hajdukova gostovanja u Kranjčevićevoj kod Lokomotive konstatirali smo da momčad u toj utakmici mora pokazati karakter i iščupati pobjedu, ili će je sustići veliki problemi. Ne možeš sedam utakmica u nizu biti bez gostujuće pobjede te pričati o nesreći, pogreškama ili slučajnosti. Hajduk je u tih sedam gostovanja ostao bez pobjede jer ova momčad nema dovoljno karaktera i kvalitete. Kada na to pridodate Burićevu neodlučnost po pitanju taktike i načina na koji će Hajduk igrati na gostovanjima, jasno je da momčad tada igra čak i značajno ispod svojih realnih mogućnosti. Naime, koliko god ovaj Hajduk imao problema po pitanju kvalitete igrača, toliko je jasno da ne bi smio u tri dana dva puta gubiti od Gorice.
Burić je, sjetite se, nakon prvog i do sada jedinog pobjedničkog gostovanja u Varaždinu kazao da će od svojih igrača tražiti “liverpoolski” način igre, maksimalno okomit, agresivan, uvijek u punoj brzini, te s puno nadiranja krilnih igrača. U utakmicama koje su slijedile Burić je polako odstupao od svoje ideje, da bi taktički zaokret u Hajdukovoj igri kulminirao u Gorici u kojoj je na teren istrčalo pet veznjaka, od kojih su četvorica po vokaciji defenzivci.
Je li Burić od “liverpoolske” taktike odustao zato što je bio prisiljen, jer od krilnih igrača nije mogao dobiti ono što je tražio? Eduok je nestao, Jradi je uglavnom nedorečen i neopasan za gol, Dolček je mlad i zelen, Jairo mu treba kao centarfor, jer Jakoliš ne zabija, a Bulos još uvijek nije spreman ni za klupu... S druge strane, u Bradariću, Hamzi, Nejašmiću i Juriću ima kvartet dobrih veznih igrača koji će uvijek odigrati barem solidnu utakmicu pa se na njih može osloniti.
Nije poput Oreščanina
Međutim, kvartet veznjaka igra sličan nogomet, s puno trke odgovornosti i točnih lopti, ali s premalo brzine, dubine te lopti koje suigrače izbacuju u šansu. Kvartet je to koji se najbolje osjeća oko centra, a to je 50 metara daleko od gola. Burićeva je ideja bila kako će Mijo Caktaš biti taj koji će biti spona između tih veznjaka i napadača, ali Caktaš praktički od prvog kola igra daleko ispod reprezentativne razine. Na utakmici na kojoj ne postigne pogodak, praktički i ne postoji, a ove je sezone u 14 nastupa upisao tek četiri pogotka. A što je još važnije, s takvim Caktašem nemoguće je napraviti kvalitetnu suradnju između veznog reda i napada pa je Hajduk u mnogim utakmicama napadački previše sterilan i predvidljiv. Uza sve to, Caktaš je u subotu u Gorici uspio promašiti i čisti zicer kod 0:0...
Da stvari za Burića budu gore, u veliku je krizu upao i golman Posavec. Protiv Belupa je napravio dvije teške pogreške za koje nije bio kažnjen, ali zato ga je u Gorici dočekao Kristijan Lovrić, koji se proslavio s dva zabijena slobodnjaka u tri dana, a oba su realno bila obranjiva. Klub koji računa na dobre rezultate ne može na vratima imati čuvara mreže koji tako kiksa u tri uzastopne utakmice, a Burić ni ne može Posavca poslati na klupu, jer tamo sjedi 33-godišnji Goran Blažević čiji su najbolji vratarski dani odavno već prošli.
Nije stoga Buriću nimalo lako, ali da bi krenuo dalje, morat će dijagnosticirati ključne probleme ove momčadi. Ideju s Caktašem kao desetkom koja će razbijati suparničke linije očito treba što prije zaboraviti. Nije to Caktaš bio ni kod Oreščanina kod kojeg je igrao svoj najbolji nogomet. Tada je bio sjajan realizator iz drugog plana, ali kreacija nije bila u njegovim nogama. K tome, Burić nije trener poput Oreščanina, njegov trenerski gen ne njeguje brojna i strpljiva dodavanja kroz koja bi se tražio put do suparničkog gola. Burić je njemačka škola, njegov nogomet je brz i okomit, s energijom koja pršti na sve strane.
I zato bi bilo dobro da se vrati takvoj igri, pa ako već mora “poginuti” na klupi, neka to barem bude na njegov način. Jer ovo što smo gledali posljednjih tjedana niti je pravi Hajduk niti je pravi Burić...