Kraj utakmice u Porto Alegreu i oproštaj od Mundijala Vahid Halilhodžić dočekao je u suzama , ukočen pred klupom alžirske reprezentacije kao pred prizorom teške prometne nesreće. Iscijeđeni dvosatnom utakmicom i zreli za infuziju, njegovi su nogometaši u tom trenutku zalegli na travnjak i vrtjeli pred očima kadrove tek pretrpljenog poraza u epskom sudaru s Nijemcima, ali samo dok na obzoru nisu ugledali neutješnog izbornika. Uslijedili su zagrljaji i još malo suza. Za kraj.
Vahid Halilhodžić nije došao na medijsku konferenciju nakon dvoboja Njemačke i Alžira, a poslije se oglušio i na pozive alžirskih novinara da se zaustavi pred ulazom u autobus momčadi. Nije rekao ni riječ, ali svima unutra jasno je bilo da se Vaha upravo oprostio od “pustinjskih lisica”. Jedino se još one mase vani, one stotine tisuća bučnih i od sreće raspamećenih navijača na ulicama alžirskih i francuskih gradova, nadaju da se radi o prolaznom hiru njihova heroja koji je s nacionalnom vrstom prvi put u povijesti prošao skupinu na Svjetskom prvenstvu.
Sitna nadmudrivanja
- Želim zahvaliti Vahidu u ime svih nogometaša. Preuzeo je momčad na samom dnu, odradio izvrstan posao i zaslužuje ispraćaj kroz glavni ulaz, sa svim počastima. Cijeli Alžir može biti ponosan na svoju reprezentaciju - rekao je veteran Majid Bougherra uz dodatak da igrači već izvjesno vrijeme znaju za “tračeve i glasine” o oproštaju. Vahinu odluku da nakon tri godine boravka u Alžiru zaključa vrata i baci ključ zapravo nije teško shvatiti. Kronika njegova boravka na sjeveru Afrike uglavnom se čita kao dugačka serija neprijateljstava prekidana samo kraćim obustavama vatre. Poznato je iz njegovih zagrebačkih dana da je Halilhodžić znao uživati u sitnim nadmudrivanjima s novinarima, da mu nije bilo mrsko u njihovu društvu bistriti politiku i odmjeravati snagu argumenata, ali dok je takvo parlamentarno zanovijetanje u Maksimiru prolazilo kao dobrodošla kulisa često monotonom životu kluba, u Alžiru se pretvorilo u nepodnošljivu kakofoniju i rasipanje energije na svakom koraku.
Novinari Vahida nisu voljeli jer im njegov ultraoprezan pristup i ziheraška strategija nisu imponirali. Šezdesetjednogodišnjak je shvatio kakvim materijalom raspolaže i potom se opredijelio za tvrdu igru i kontranapade. U kolektivnom imaginariju Alžiraca njihovi su nogometaši Brazilci Magreba, umjetnici lopte još od vremena Rabaha Madjera koji je u finalu Kupa prvaka zabijao golove petom. Premda nikada nisu zaigrali za zemlju svojih roditelja, Alžirci su i Zinedine Zidane, i Karim Benzema, i Samir Nasri...
Skeptični šefovi
Halilhodžić je neprijatelje dobio i u dužnosnicima saveza, čiji je utjecaj u životu reprezentacije marginalizirao. Na kraju se, kažu, više nikako nije podnosio ni s predsjednikom saveza Mohamedom Raouraouom. Definitivno je odlučio podignuti sidro kada su čelnici saveza u Brazil kao visokog gosta pozvali Christiana Gourcuffa, trenera Lorienta. U javnosti se to protumačilo kao diskretno otvaranje natječaja za izborničko mjesto koje će očito ubrzo biti upražnjeno.
Alžirski su nogometni šefovi, istini za volju, imali pravo biti skeptični uoči Svjetskog prvenstva. Poučeni fijaskom na lanjskom Afričkom kupu nacija, gdje je Alžir s Vahom na klupi završio posljednji u skupini s Obalom Bjelokosti, Togom i Tunisom, oni su strepjeli od težeg poniženja. Očito nisu vjerovali u učinke velikog pospremanja svlačionice, poteza na koji se Vaha odlučio upravo nakon spomenutog debakla na kontinentalnom prvenstvu.
U prvi su plan lansirane mlade snage, predvođene sjajnim Valencijinim veznjakom Feghoullijem ili robusnim Sportingovim napadačem Slimanijem. U takvom je izbornikovu auzmišu značajno mjesto pronašao i dinamovac El Arabi Hilel Soudani, koji je u ponedjeljak odigrao vrlo dobrih sto minuta i nekoliko puta režirao mali darmar na desnom boku njemačke obrane.
- Naša je momčad poslije Afričkog kupa nacija strahovito napredovala, ponajprije u mentalnom smislu. Šef je izbrusio igru i udahnuo dušu reprezentaciji. Ispalo je da nam je neuspjeh dobrodošao, da nas je prizemljio i napunio novim motivima. Mislim da smo sada spremni osvojiti sljedeći Afrički kup nacija - dodaje Bougherra. Izgradnju naglašenog momčadskog duha i solidarnosti među igračima Halilhodžiću u zasluge pripisuje i vodeći alžirski kreativac, Feghoulli.
Kolektivna avantura
- Profesionalni nogomet je sport u kojem se neprestano sudarate s nečijim egom, ali u ovoj momčadi to nije bio slučaj. Kada sam vidio kako na terenu sprintaju moji suigrači, bio sam spreman uložiti dvostruko veći napor i testirati svoje krajnje granice. Ovaj turnir zauvijek ću pamtiti kao nevjerojatnu kolektivnu avanturu - kaže Feghoulli.
Alžirci su u Porto Alegreu zaista eksplozivnošću sprintera izletjeli iz startnog bloka i vjerojatno bi naudili moćnom “elfu” - reprezentaciji koja je na pet posljednjih Mundijala četiri puta stigla do polufinala - da suparnička vrata nije čuvao Manuel Neuer. Najbolji svjetski libero u rukavicama korigirao je sve propuste svojih tromih stopera i suverenim izletima izvan šesnaesterca oduzeo Alžiru priliku da dođe do ranog pogotka. Kako je utakmica odmicala, Müller, Kroos i društvo počeli su uspostavljati ravnotežu, a onda i dominirati terenom. Na ulasku u produžetke već je bilo jasno da gledamo utakmicu s radnim naslovom “tako blizu, a tako daleko”...
Jutro poslije oproštaja od Brazila izbornik na izlaznim vratima napokon je dočekao i nekoliko toplih rečenica iz novinarskih redova. Le Quotidien d’Oran piše da je Halilhodžić pomalo arogantnim nastupom na početku mandata dobio puno neprijatelja, ali da je s vremenom sumnjičavce uvjerio kako želi izgraditi jaku reprezentaciju, a ne samo podijeliti dresove grupi talentiranih nogometaša.
“Budući da je Afrički kup nacija na horizontu, šefovi saveza sada će kleknuti pred Halilhodžića i moliti za oprost u nadi da će se predomisliti. Nakon svega što je učinio, nezamislivo je da reprezentacija još jednom mora krenuti ispočetka”, piše Le Quotidien.