Jučer predvečer u dvorani Megaton, koju je na Črnomercu Mate Čuljak držao sa svojim velikim prijateljem Matijom Đulvatom, organizirano je okupljanje Čuljkovih prijatelja i suigrača. U subotu u 13 sati na groblju u Gornjem Vrapču bit će posljednji ispraćaj omiljenog malonogometaša...
- Broj ljudi na današnjem sprovodu dovoljno će vam reći o kakvom se čovjeku radilo. Čuljo je bio čudesan lik, jednostavno, ne mogu vjerovati da ga više nema - kaže Milan Nesvanulica, koji Čuljka zna od 1995, kada ga je upoznao na malonogometnom turniru Kocka u Prečkom, turniru koji su njih dvojica od 2006. do 2008. zajedno vodila.
- Kad sam vidio njegovu ekipu u kojoj su bili Đulvat, Šekrst, Beljo, Hadela..., shvatio sam da je bolje da se ostavim igranja i prebacim u voditelje. Odmah sam se ponudio da im nađem sponzora i prognozirao skoro osvajanje Kutije šibica. Tako je i bilo. Kad je u pitanju nogomet, Čulju ste mogli nagovoriti na sve. Igrao je na Kocki i za momčad Kroneri, ime vam govori o kakvoj je momčadi riječ. Nije mu bilo ispod časti, ma kakvi. Bilo mu je bitno da uza se ima kvalitetne ljude, igračka kvaliteta suigrača nije mu bila presudna. Kad je nogomet bio u pitanju, ništa mu nije bilo teško. Uz blagoslov njegove supruge Irene, želim trofej za najboljeg igrača Kocke nazvati po njemu. Nije bio iz Prečkog, ali bio je velik čovjek. Osoba koju su svi voljeli, prijatelj kakav se rijetko nađe - govori Nesvanulica.
I Domagoj Purgar više je od dva desetljeća bio velik prijatelj s Čuljkom. Prošli su sve i svašta, a prošle je godine pod voditeljskom palicom Ivana Ćuića i Purgara Promotionplay s Čuljkom kao ključnim igračem osvojio veteransku Kutiju.
- Još smo u srijedu bili zajedno na Kutiji, zezali se, radili gluposti... Znamo se dvadesetak godina, ja sam, u biti, ozbiljno počeo igrati s njim, Grdovićem, Gracinom, Đulvatom, igračima koji su tvorili Megaton Music, s kojim su 1997. osvojili Kutiju, a haklalo se na terenu osnovne škole u Malešnici. Čuljak i Jukić uvijek su bili glavni za zezanciju. Pravi veseljak, pozitivac - kaže Purgar.
Zarazan osmijeh
Životna izabranica Irena, djeca Ema i Antonio, obitelj, prijatelji... Tuga je neopisiva kod svih koji su ikad upoznali Matu Čuljka. Društvene mreže preplavljene su emotivnim oproštajima od Čulje...
- Uvijek ću pamtiti njegov zarazni osmijeh. Kad god ti je bilo teško, ma kad bismo izgubili i 5:0, njegov je smiješak osvanuo, barem nakratko. Traperice je nosio samo na svadbe i sprovode, eventualno na pokoju feštu. Stalno je bio u trenirci. Sto bismo puta došli u njegov Megaton pa nema tko igrati, a Čuljo se odmah skida. Nikad mu nije bio problem. Alkohol eventualno jedanput mjesečno, ili nakon utakmice koji bambus. Ma, ništa... Sjećam se šoua kad smo išli u Široki Brijeg igrati kod njegovih rođaka, prošli smo zajedno stvarno mnogo. Nisam mogao vjerovati kad su mi u četvrtak navečer javili što se dogodilo, još nisam došao sebi. Užas. Napustio nas je velik čovjek... - zaključio je Purgar.
Varaždinci u nevjerici
Nevjerica i tuga koje govore više od tisuću riječi. Tragedija koja se dogodila u legendarnom Graberju u četvrtak navečer bila je tema dana jučer u gradu na Dravi. Dramatična borba za život Mate Čuljka pred gledateljima, igračima obiju momčadi, imala je kobni završetak.
Pedesetak sekundi poslije vodećeg pogotka njegove momčadi Hudek Trgotrans protiv Bilikuma petkom, u završnici veteranskog dijela turnira, Mate se srušio. Prvi se snašao sudac Dino Kramar, koji je vodio susret s kolegom Nikolom Jelićem. Reagirao je iznimno brzo, položio ga na bok, izvadio mu jezik i uz pomoć ostalih dozvao ga svijesti. No uslijedio je novi srčani udar, ali do dolaska hitne pomoći uspijevali su ga animirati. Ostao je ugriz na kažiprstu kao znak Matine borbe za život. Svi su se ustrčali, posebno Matini suigrači, među kojima je bio i Mario Kovačević, trener drugoligaša Varaždina, koji nam je vidno ganut rekao:
- Matu znam od ranijih zajedničkih igara. Bio je, zapravo, naš vođa, trener i nezamjenjiv igrač. Ništa, ali baš ništa nije davalo naznake takvog događaja, sve se dogodilo u sekundi. Reagirali smo brzo, dali sve od sebe u borbi za njegov život, koji je naš prijatelj posvetio nogometu i sportu. Činilo nam se da je prošla čitava vječnost do dolaska hitne, još je duže trajala neizvjesnost u hodniku Opće bolnice u Varaždinu, dok nije došla najtužnija vijest. Potoci suza zamijenili su pljesak koji je iste večeri dobio na otvorenoj sceni u Graberju, teško je vjerovati da smo na takav šokantan način ostali bez svog prijatelja.
Razgovarali smo i s Nenadom Kovačićem, voditeljem 38. zimskog prvenstva Varaždin, koje se igra pod nazivom Magma PAN kup 2017.
- Svi smo još pod strašnim šokom, naravno da smo odmah poslije prekida, do kojeg je došlo u 24. minuti, prekinuli s natjecanjem. Unatoč strašnoj tragediji, odlukom sudionika prvenstvo smo nastavili u petak od 19 sati, svjesni da bi i naš Čuljo tako želio. Neodigrani susreti bit će na rasporedu prema slobodnoj satnici, među njima i preostalih šest minuta prekinute utakmice. Sve uz sliku Mate Čuljka s crnim florom na rukavu svih igrača i minutom šutnje uoči svake utakmice.