Neokrunjeni kralj Kutije odbio je i Dinamo i Rijeku: ‘Nikad nisam pucao, uvijek sam gađao!‘

Jedan od najboljih zagrebačkih haklera svih vremena, Mićo Vujanić, neokrunjeni je kralj strijelaca ovoga turnira, na Kutiji šibica zabio je više od 250 pogodaka. Na turniru je igrao od prvoga izdanja, nastupao je za Končar, Keracommerce, Potepuh, Lutriju Hrvatske, Grahorovu... Triput je s Keracommercom bio prvak Zagreba na legendarnome Keglbajsu, osvajao je turnire u Karlovcu, Splitu, Samoboru, Ljubljani..., a s Grahorovom je 1984., bio i prvak Jugoslavije u Bosanskom Brodu.

S Keracommercom, momčadi koja je harala Zagrebom 70-ih godina, jednom je osvojio Kutiju, za tu su momčad još igrali Vrhovec, Kalečak, Eskolić, Bogović, Narsete, Gričar, Šafarić... Osim spomenutoga naslova s "Kerom", pobjednik Kutije bio je i s Končarom, u prvom izdanju turnira, 1971. godine. Dva puta je sa svojim momčadima bio drugi i dva puta treći, a u tri je navrata bio najbolji strijelac turnira...

- U tim 70-im godinama, mali je nogomet bio lucidan, nije tu bilo previše taktike, ni oštrine. Nije bilo klizećih startova, nadigravalo se, bilo je niz tehnički jakih pojedinaca, "rolera", driblera... Mnogi od njih igrali su za neke slabije, kvartovske momčadi, pa su oduševljavali pojedinačnim partijama i minijaturama, ali su rano ispadali na turnirima, jer nisu bili u jakim momčadima.

- Među najbolje igrače tih godina mogu uvrstiti Narsetea, Šćurica, Radojčića, Jelića, Kalečaka, Grgića... Ma bilo je izvrsnih "španera", kao da su bili rođeni za "hakl", oduševljavali su svojim igrama - govori Mićo, koji je postao zagrebačka "haklerska" legenda.

A manje je poznato da ga je svojedobno, kad je bio Dinamov trener, Dražan Jerković zvao da dođe u Maksimir! No, Vujanić je ostao u svom Rudešu. Imao je urođen smisao za pogodak, bio je pravi "killer" i u velikom nogometu. Tri godine igrao je za amatersku reprezentaciju Zagreba, imao je pozive prvoligaških klubova, osim Dinama zvali su ga Rijeka, ljubljanska Olimpija i banjolučki Borac. Najbliži je bio Kantridi, ali na dan kad je trebao potpisati profesionalni ugovor s Rijekom, u ljeto 1972. godine, kvartovska ekipa ga je nagovorila da ostane u Rudešu. Bilo je to negdje na pola puta do Rijeke, u Klenovici, tamo je i proslavljen Mićin ostanak u kvartu...

Ali, godinu kasnije otišao je na Kajzericu, u Lokomotivu..

- Pratio me u to vrijeme švicarski Lugano, pa sam odlučio, prvi put u karijeri, proći kompletne pripreme. U 24. godini, do tada sam igrao na talent i svježinu. No, bio je to preveliki šok za organizam, koji nije bio naviknuo na takve napore, pa sam dobio žuticu. I morao sam pauzirati, propao mi je odlazak u Švicarsku, ali i sva razmišljanja o ozbiljnijoj karijeri u velikom nogometu. Pa sam se poglavito posvetio malom nogometu, iako sam još nekoliko godina igrao i veliki nogomet u Končaru (Elektrostroj) i današnjem Interu, koji se tada zvao Jugokeramika – sjeća se Vujanić.

Veliki je nogomet, eto, izgubio kvalitetnog strijelca, ali zato je mali nogomet dobio legendu! Vujanić nije bio "maratonac", štoviše, malo je trčao, nije mu ta aktivnost bila među dražima. Ali, trpao je golove kao na traci, zabijao je i zabijao, bio je rođeni strijelac i uvijek je bio na pravom mjestu, tamo gdje kralj strijelaca i mora biti. Ne sjećamo se da je neki "hakler" na malome prostoru bio spretan poput Vujanića, zvali su ga i "kralj druge vratnice", jer je najviše golova zabijao baš s te pozicije.

Vujanić je bio vođa svake momčadi u kojoj je igrao, njega se pitalo za sve. Bio je trener na terenu, razumio je nogomet kao igru, određivao je taktiku i sastav. I nije volio igrati obranu! Jednom mu je netko od suigrača za vrijeme utakmice prigovorio zbog toga, a Mićo je samo odbrusio u svom stilu:

- Ak‘ vas četvorica ne možete odigrati obranu kak‘ treba protiv njih petorice, onda idemo odmah van s terena, nemamo tu kaj raditi...

I više nije bilo prigovora. Ali, zato je uvijek bio odmoran i koncentriran u napadima svoje momčadi i zabijao je iz situacija iz kojih je samo on mogao zabiti gol...

- Nikad nisam pucao, uvijek sam gađao! Moje lopte nisu bile "bombe", ali su bile neuhvatljive i nedodirljive. I stalno su govorili "opet je Mićo zabio krumpir, jedva je ušla". OK. Ali, ušla je! Jedna po jedna - kaže Vujanić, koji obožava nogomet i kad god je mogao nije propustio ni jednu Dinamovu utakmicu, a za vrijeme trajanja Kutije, u dvorani je bio od 1. kola. I bio je prava nogometna enciklopedija, sve ga je zanimalo, o nogometu je znao gotovo sve...

- U moje vrijeme suci nam nisu ni trebali, nije se igralo na snagu kao danas. Sve je manje driblinga i tehničkih minijatura, sve je više snagatora i ratnički pripremljenih momčadi. Možda zato ima i manje publike nego u 70-im i 80-im godinama – kaže Vujanić, kojeg je napala opaka bolest i ostao je bez desne noge, pretrpio je čak 12 teških operacija u sedam godina, u Beču i u Zagrebu.

Ali, ta ga životna tragedija nije slomila, ostao je vedra duha, optimističan, uvijek spreman za druženje. Istinska legenda zagrebačkog "hakla"...