To je Dinamo kojeg su ignorirali, ismijavali, pa zaustavljali! Danas zbog njega nitko od šefova HR nogometa ne spava mirno

Postoji ironija u hrvatskom nogometu koja se godinama činila prevelikom da bi bila stvarna: klub koji je nastao iz prkosa, iz ismijavanja i iz odbijanja da se pristane na zadani poredak, danas kuca na vrata jedne od ključnih institucija tog istog sustava. I to ne metaforički. Juraj Fabijanić, čovjek iz Futsal Dinama, kandidat je za novog predsjednika Zagrebačkog nogometnog saveza.

Ako se pitate kako je do toga došlo, odgovor nije brz ni jednostavan. I upravo zato je važan.

Futsal Dinamo godinama je bio tretiran kao fusnota. Kao egzotični projekt navijačkog inata, simpatična ali bezopasna priča s tribina i dvorana. Klub koji je “više ideja nego sport”, “više politika nego nogomet”, kako su ga etiketirali oni koji su u toj ideji prepoznali prijetnju. U najboljem slučaju - ignoriran. U gorem - ismijavan. Tjeran je iz dvorane jer je bio - prebučan (sic!). No, "mali" Dinamo je u Zagrebu radio ono što je veliki nogomet odbijao: gradio zajednicu, vraćao smisao članstvu, uvodio transparentnost i odgovornost kao temelj, a ne kao ukras. Bez velikih riječi, ali s jasnim pravilima. Bez milosti prema vlastitim slabostima. I bez potrebe da se ikome svidi.

Kandidatura Juraja Fabijanića za predsjednika ZNS-a zato nije tek personalna ambicija. Ona je simbolički trenutak. Prijelaz iz faze otpora u fazu mogućeg utjecaja. Iz pozicije “mi protiv njih” u prostor gdje se odlučuje o infrastrukturi, ligama, sucima, novcu i - možda najvažnije - o smjeru zagrebačkog nogometa. Ona je trenutak u kojem se dvije nogometne Hrvatske sudaraju. Ona “kakva jest” i ona “kakva bi mogla biti”. Zagrebački nogometni savez nije bilo kakva funkcija. To je čvorište moći, često tiše i učinkovitije od nacionalne razine. Tko kontrolira Zagreb, ima ozbiljnu polugu u hrvatskom nogometu. Zato je činjenica da kandidat dolazi iz kluba koji nikada nije bio dio tog kruga - presedan. Jer Futsal Dinamo nije klub kakav bi sustav sam proizveo. On je nastao kao odgovor, kao nusprodukt nezadovoljstva, kao reakcija na osjećaj otetosti i isključenosti. U godinama kad se veliki Dinamo udaljavao od vlastitih navijača, futsal je postao utočište ideje da nogomet još uvijek može pripadati onima koji ga gledaju, plaćaju i žive. I zato je dugo bio tretiran kao smetnja. Kao eksces. Kao privremena pojava.

Bio je navijač, trener, a sada je sportski direktor

FUTSAL DINAMO Futsal Dinamo

Ismijavanje je bilo prva linija obrane. Ignoriranje druga. Kad ni jedno ni drugo nije uspjelo, ostala je nada da će se projekt sam iscrpiti. Nije. Naprotiv. Futsal Dinamo rastao je upravo tamo gdje sustav nije gledao: u organizaciji, u jasnim pravilima, u dosljednosti. Bez velikih proračuna, bez saveznika u hodnicima moći, ali s jasnim identitetom i jasnom porukom - nogomet može funkcionirati drukčije.

Naravno, ovo nije bajka s garantiranim sretnim završetkom. Sustav se rijetko mijenja iznutra bez otpora. Pitanje nije samo može li Fabijanić pobijediti tu iznimno monolitnu ustanovu koja poput mastodonta djeluje desetljećima, rijetko puštajući blizu neke nove i drugačije, nego, ujedno, što bi njegova pobjeda značila. Bi li to bio stvarni pomak prema drukčijem modelu upravljanja ili tek dokaz da je sustav sposoban apsorbirati i svoje kritičare?

Ali već sama kandidatura pomaknula je granicu mogućeg. Ulazak u ring s Tomislavom Svetinom - koji je, inače, dolaskom na čelo 2018. FD-u otvorio vrata nakon sustavnog maltretiranja i ignoriranja Damira Vrbanovića (čitaj Zdravka Mamića) - svojevrsni je završni korak odrastanja. Ona je pokazala da Futsal Dinamo više nije samo simbol otpora, nego ozbiljan politički i organizacijski faktor. Klub koji je krenuo iz dvorana, izvan reflektora, danas se nalazi pred vratima druge najvažnije pozicije u hrvatskom nogometu - odmah iza HNS-a.

U zemlji u kojoj se često govori da se “ništa ne može promijeniti”, ovo je podsjetnik da se promjene ne događaju preko noći, ali se događaju. Sporo, uporno, često mimo naslovnica. I ponekad dođu baš od onih kojima se nekad smijalo. Taj plan, posve je jasno, posve je mudriji od onog otprije nekoliko mjeseci, kada se "ad hoc" krenulo u ofenzivu s Rudešom kao prvoborcem, ali bez smislene strategije, što je iskusni i inteligentni Svetina lako odbio. Iako je vjerovao da je jesenskim trijumfom dobio mogućnost "građenja mostova", bilo je ipak jasno da će doći do pregrupiranja, s novim, jasnim idejama i drugačijim principom borbe. Borbom na terenu, a ne preko telefona. S onima koji su, konačno, borbu definirali i personificirali. Fabijanić je, pritom, savršeni egzemplar cijele te priče; začetnik i osnivač Futsal Dinama, entuzijast s "dna kace", odvjetnik, prvoborac, "luđak", kojem zapravo ova uloga savršeno pristaje. Novo i drugačije lice kao nositelj bitke protiv ukorijenjenog establišmenta.

Ako, međutim, Futsal Dinamo uđe u strukture ZNS-a, to neće biti kraj borbe. To će biti njezina najteža faza. Jer lakše je vikati izvana nego ostati dosljedan iznutra. No upravo tu leži prava težina ovog trenutka: u činjenici da je klub koji je nastao kao negacija sustava sada dovoljno jak da ga pokuša redefinirati. Pritom, pak, ovu priču mora se promotriti i u širem kontekstu. Primarno i kroz riječi Zvonimira Bobana, koji je neformalno u petak kazao da (veliki) Dinamo neće imati svog kandidata, ali će podržati svakoga tko nudi "drugačiji, pravedniji gradski Savez, koji će raditi u interesu svih, a ne nekih", što je iznimno znakovita poruka, ali i kroz prizmu da se preko ZNS-a gradi pozicija za snažniji upliv u strukture HNS-a. Što, konačno, i nije neka tajna, verbalizirao ju je i Hajduk preko Ljube Pavasovića-Viskovića, kao i izglasavanje Hrvoja Maleša na mjesto šefa dalmatinskog nogometa, a ovo je de facto zagrebački odgovor. U posljednjih nekoliko mjeseci praktički su udovoljene želje o abdiciranju Brune Marića, Nevena Šprajcera i Tomislava Svetine, iako ne treba naivno vjerovati da su oni posve iščezli s nogometne scene, dapače. No, najave da proces čišćenja kadrova, pa i Izvršnog odbora krovnog Saveza nije gotov, sigurno je dio i šire, ne samo nogometne, već i društvene, odnosno političke prizme, ali i mogući "befel" da se otvaraju mjesta za ulazak dva najveća hrvatska kluba. Ipak, valja znati da je hrvatski nogometni establišment prilično žilav i postavljen na temeljima duboko ukorijenjenog načina funkcioniranja, gdje ruka ruku mije, a pozicije, statusi i moći ne prepuštaju se lako drugome.

Da, Juraj Fabijanić temeljem iskustva sigurno nije favorit u ovoj borbi, no ako doista egzistira želja za mijenjanjem, negdje se mora početi. Futsal Dinamo u tome je kontekstu, ne samo simbolično, savršena paradigma...