Bio je lipanj 2012. godine. Goran Vučević kao šef Hajdukove škole poslom je stigao u Zagreb i u nekoliko minuta razgovora dotaknuli smo se Nikole Vlašića, dječaka koji je tada imao 14 godina.
- Nevjerojatno je talentiran, sve nogometne elemente ima za čistu desetku, od driblinga, udarca, brzine, duela... Ne pamtim da sam takvo što u životu vidio. Međutim, na samim utakmicama to ne iskazuje na adekvatan način, valjda treba još malo vremena da te individualne vrline sjednu na mjesto - pričao je Vučević ne skrivajući oduševljenje Nikolom.
Dva mjeseca kasnije smjestio sam se na tribinama stadiona u Karlovcu. Domaći kadeti ugostili su Hajdukove, na čijem se lijevom krilu našao Nikola Vlašić. Bio je među najnižima i tjelesno najslabijima u momčadi, što nije bilo čudno, jer je bio i najmlađi sa tek 14 godina. Dovoljno je bilo pogledati tih 90 minuta i prepoznati dosta od toga što je govorio Vučević. Vlašić je podjednako dobro igrao s obje noge, suparnike je prolazio s lakoćom, zabio je i jedan pogodak, neobranjivim udarcem s ruba kaznenog prostora. Međutim, dosta je rijetko bio u dodiru s loptom, odsječen na lijevom krilu, a kako nogomet ne mogu gledati s trenerske razine, jer takvo znanje nemam, teško mi je bilo razlučiti je li rijetko s loptom u nogama zato što se dovoljno ne nudi u igri ili je momčad sklonija nekim drugim rješenjima. I statusno prvi igrač te momčadi neupitno je bio Andrija Balić, tek nekoliko mjeseci stariji od Vlašića, također igrač čiji se talent lako uočavao s tribina.
U sljedeće dvije godine tu sam Hajdukovu generaciju uživao gledao desetak puta. Vlašić je u svim utakmicama bio ili najbolji ili među dva-tri najbolja igrača na terenu. Zajedno s Balićem činio je tandem koji me oduševljavao, koji se sjajno nadopunjavao u igri, iako je i dalje bilo očito da - za razliku od Balića - Vlašić i dalje premalo sudjeluje u igri, premda je dosta utakmica izravno odlučio golovima.
- Vlašić je fantastičan igrač s loptom, ali je problematičan bez nje. Ne trči dovoljno i ne iskazuje odgovornost u fazi obrane - kazao je nakon jedne utakmice Igor Tudor, tadašnji trener kadeta, a kasnije i prvi seniorski trener Vlašića u Hajduku.
Pobjednički mentalitet
Nikola je i u kadetskim danima pokazivao pobjednički mentalitet, a najbolje je utakmice pružao kad je bilo najvažnije. U finalu kadetskog Kupa protiv Osijeka (4:1), zabio je dva gola uz jednu asistenciju, a kadetsku je karijeru zaokružio sjajnom igrom protiv Dinama na Poljudu kada je zabio oba gola za pobjedu 2:0.
“Dugo nisam vidio utakmicu u kojoj je jedan igrač doslovno sam pobijedio suparničku momčad.” Bio je to komentar Marijana Vlaka, u to vrijeme šefa maksimirske škole nogometa.
Međutim, malo je bilo nogometnih stručnjaka koji su u Vlašiću vidjeli talent za velike stvari. “Sada dominira fizikom i brzinom, ali tehnički nije ništa posebno, ne razumije nogomet kako bi trebalo i kada dođe među seniore, njegove će se vrline izgubiti.” Od 20-ak trenera s kojima sam razgovarao o Vlašiću, barem njih 15 je tako rezoniralo često uz dodatak: “Joško Vlašić je sigurno vrhunski trener u atletici, ali malo je pretjerao vjerujući da može stvoriti vrsnog nogometaša, ne ide to baš tako.” Dodatno me zbunjivalo to što se Vlašić tijekom prve kadetske sezone doista nije izdvajao tjelesnim predispozicijama, ali očito mnogi treneri nisu željeli prihvatiti činjenicu da “atletski” trener može stvoriti odličnog nogometaša. I Nikola je morao odrastati s tom hipotekom na leđima, godinama se suočavajući s onima koji su tvrdili da ga se gura zato što mu je prezime Vlašić i što mu je sestra Blanka najbolja visašica svijeta.
Šalju mi djecu
Nakon što je u drugoj kadetskoj sezoni, sada već tjelesno vidno snažniji, doslovno gazio suparničke igrače, Vlašić je zajedno s Balićem tijekom zimske stanke prebačen u juniorsku momčad koja je imala skromne rezultate. Dva dragulja odmah su se nametnula među juniorima, trener Marijo Osibov im je spremno dao sve ovlasti te je Hajduk nizao suparnike kao na traci, a posebno je dojmljiva bila pobjeda 6:0 na Kantridi. Prvenstvo im je na koncu izmaknulo za samo jedan bod, ali zato su osvojili Kup. Gledajući lakoću kojom je Vlašić dominirao među juniorima, nisam dvojio da je spreman za seniorski nogomet premda mu je bilo tek 16 i pol godina. Tog je stava bio i Goran Vučević kao sportski direktor Hajduka pa je na njegovo inzistiranje Igor Tudor, kao trener prve momčadi, na pripreme poveo Vlašića i Balića, premda nije bio sretan zbog toga.
- Tražio sam pojačanja, a oni mi šalju djecu. Hej, pa ti dečki su drugi srednje, što još trebam dodati? - ljutio se Tudor.
Tudor na pripremama Vlašića i Balića nije nimalo štedio, ali dečke to nije slomilo, posebno ne tada već tjelesno vrlo moćnog Vlašića. Nakon što se nametnuo na pripremama, 16-godišnji Vlašić našao je mjesto u udarnoj postavi na Hajdukovoj europskoj premijeri u Irskoj protiv Dundalka. Tudor ga je stavio na poziciju desnog veznog igrača u sustavu 4-3-3, a Vlašić je odličnu igru okrunio pogotkom za 2:0.
- Irci su ostali u čudo kad su shvatili da ima 16 godina, nisu mogli vjerovati da izgleda tako moćno, ali i smireno - pričao je Vučević.
Duga kriza
Pozicija desnog veznog u sustavu 4-3-3 bila je tek četvrta koju bi Vlašić odabrao da je mogao birati. Do tada je u karijeri igrao obje krilne pozicije, a i kao dešnjak bi radije odabrao lijevu stranu terena, jer dijagonalni prodori kroz sredinu terena bili su mu velika vrlina. No, Tudor je inzistirao na Vlašićevoj poziciji desnog veznog cijelu jesen, što je doista bio hrabar trenerski potez. Gledajući to iz današnje perspektive, Tudor je tom odlukom bitno unaprijedio Vlašićevo sudjelovanje u igri, popravio mu je količinu trčanja tijekom utakmice, a posebno obrambeni dio igre.
- Nastavi li tako raditi i slušati, Vlašić će napraviti veliku karijeru - govorio je Tudor novinarima, a jednom mi je u privatnom razgovoru nakon gostovanja i poraza u Rijeci mirno priznao:
- O čemu da pričamo kad mi je 16-godišnjak najbolji igrač naše momčadi.
Tudor je Vlašića u prvoj momčadi vodio i na zimskim pripremama, a kada je iznenada podnio ostavku netom prije nastavka prvenstva, Hajduk je ušao u jako turbulentnih godinu i pol dana u kojima je Nikola Vlašić proživljavao teške trenutke. Hajduk je tog proljeća trenere mijenjao kao na traci, a svaki je od njih imao neku svoju viziju o igri momčadi, ali i o poziciji tada 17-godišnjeg Vlašića. Umjesto očekivane eksplozije, uslijedila je kriza koja se na koncu razvukla na pune dvije godine, sve do dolaska Carrilla na Hajdukovu klupu.
Izgubljeni Hajduk
Uglavnom, nakon što je Tudor otišao, izgubljeni Hajduk tek je na ljeto pronašao Damira Burića kao trenera za duže staze. Burić se nakon samo nekoliko treninga oduševio Vlašićevim talentom, ali nije mu bio spreman dati ključeve igre u ruke, na njih je prava zadržao Tino Sušić. I pored toga Vlašić je sezonu dobro otvorio, ali uskoro ga je Burić prekomandirao u vrh napada, a na toj poziciji niti je izgledao niti se osjećao dobro. Potom su došli problemi s trbušnim zidom, a mladi ih je igrač, željan igre, skrivao od svih da bi na koncu jedva izbjegao operaciju, ali stanku od tri mjeseca nije. Kada se na proljeće vratio, Hajduk je izgledao dosta loše, neambiciozno i logično da ga 18-godišnji rekonvalescent nije mogao pokrenuti. Tako je mladi dragulj, umjesto konačne eksplozije, proživio sezonu velikog razočaranja.
Stvari se, nažalost, nisu popravile ni sljedeće sezone. Hajduk je sklonio Burića i postavio Pušnika, koji je sa svojim trenerskim metodama srozao kompletnu momčad, pa tako i Vlašića koji je prošle jeseni izgledao kao bivši nogometaš, nemoćan da ikoga prođe ili pretrči. Pušnik ga je “ubijao” treninzima, ali još više stalnim dovikivanjima tijekom utakmice “dodaj, dodaj, idi desno, idi lijevo, riješi se lopte, vrati se...”. Vlašić se u svemu tome izgubio, a kritičari koji ga nikada nisu priznali kao igrača jedva su dočekali priču da se “Joškov pokusni kunić jednostavno ispuhao”. Tada je Nikola prvi put počeo ozbiljno razmišljati o odlasku iz Hajduka, jer do tada je hladno odbijao sve ponude koje bi mu stavili na stol.
Samo imenovanje Joana Carrilla dočekano je s velikom nadom u obitelji Vlašić. Španjolski trener koji k tome dolazi iz Barcelone, grada koji je Jošku uvijek bio simbol nogometnog uspjeha. “Taj sigurno zna kako se stvara igra i igrači”, pun je nade kazao Joško uvjeren da Nikola samo treba dobru ruku podrške kako bi svijetu pokazao talent koji posjeduje. Carrillo je s nekoliko lijepih rečenica skinuo okove s Nikolinih nogu, vratio mu je sreću na lice, stavio na ga poziciju polušpice koju je toliko priželjkivao, a onda se potrudio da mu što manje smeta u taktičkim postavkama. “Nikola, samo ti driblaj, radi ono što misliš da trebaš s loptom, jer Bog ti je dao talent kojim možeš dogurati do najvećih europskih klubova.” Bile su to Carrillove riječi nakon kojih je mladi Vlašić procvao i dogurao do Evertona.
Zasjenit će mnoge
Iz Splita će ga do Liverpoola ispratiti puno lijepih želja, ali i dovoljno onih koji odmahuju rukom uvjereni da ne može uspjeti u Premeirshipu, jer “tamo su svi jaki i brzi kao on”. Do sada ih je toliko puta demantirao, demantirat će ih opet. Vlašić je doista izvanredno snažan i eksplozivan igrač sjajne brzine i po tome odudara od uobičajenih hrvatskih standarda. Međutim, Vlašić je i sjajan igrač, odlične tehnike, igrač koji jednako dobro barata loptom s obje noge, koji ima odličan pregled igre.
Možda mu neki nogometni elementi više nisu za čistu desetku, ali Vlašić je igrač kojem teško možete pronaći rupu u igri. Koeman još nije ni svjestan kakvog je igrača dobio za tako male novce, jer nemojte sumnjati da će u njemu brzo imati igrača koji će igrama zasjeniti mnoge skupo plaćene zvijezde. I ne samo one u Evertonu...