Hajduk je s dvije poruke na društvenim mrežama pokazao kako se promijenio život. Prije tri tjedna na Poljudu je igrao Dinamo, a pritom su oba kluba imali vatrenu uvertiru podbadanjima na socijalnim mrežama. Bilo je tu poruka tipa “obucite se, hladno je na minus 14” što se odnosilo na Hajdukov zaostatak u odnosu na lidera iz Maksimira, do onih “piši, piši mi” kojima se jasno aludiralo na žalbu glede kazne treneru Modrih. Ali, samo se kroničari zbivanja toga danas sjećaju, jer nakon koronavirusa i potresa u Zagrebu sve je zaboravljeno i prepušteno prošlosti. Izgleda tako davno i daleko....
- Drži se, Zagrebe, i laka ti noć, mirno spavaj, Zagrebe - poruke su koje je Hajduk odaslao prema metropoli tijekom nedjelje.
Navijamo za život
Dan kasnije, Hajduk se više nije oglašavao. Bilo je dovoljno, sve smo jasno rekli, odgovorili su s Poljuda. Nema spora, ujedinila se Hrvatska kao u ratno doba. Svi smo jedno, svi smo kao jedan.
- Kada sam u nedjelju ujutro čuo da se Zagreb trese, prvo sam nazvao moje prijatelje da vidim što se s njima događa. Normalno je da ljudi jedni drugim priteknu u pomoć, da se jave, ponude utočište. Ne čudi me naša solidarnost. Naučili smo se mi na ovakve situacije, čudilo bi me da je drukčije. Pa tko bi u potresu mogao pitati tko je čiji navijač. Kao i u bolesti, svi navijamo za život - kazao nam je Tomislav Erceg, najbolji strijelac Hajduka u HNL-u.
Erceg je u Splitu, bavi se menadžerskim poslom koji će kao i niz djelatnosti vezanih uz sport i nogomet, ovog ljeta ući u recesiju.
- Zaboravite na mercato, ne samo ovog ljeta, nego i ove godine. U Italiji ljudi razmišljaju samo o tome kako će spasiti glavu, kako će sačuvati živote. Situacija je užasna, nismo mi svjesni koliko je teško s druge strane Jadrana. Nadaju se na Apeninima da će nogomet krenuti u svibnju, ali ne vidi se kraj epidemiji koronavirusa. Hrvatski igrači stoje u kućama već dva tjedna, obitelji su poslali kući. Vježbaju u svojim domovima i tako danima i danima. Kada pogledam što je u Italiji, sasvim je normalno i očekivano da se kod nas svi međusobno pomaže, da se cijela država ujedinila, da smo svi jedan klub.
Kako su moji...
S Jadranskog mora otišli smo na sjever, sve do Baltičkog. U Gdanjsku je Mario Maloča, Zagrepčanin koji je devet godina nosio bijeli dres. Od juniora Bijelih do kapetana prve momčadi, to je njegov hajdučki put koji je završio u ljeto 2015. preseljenjem u Lechiju. U međuvremenu je igrao za Greuther Fürth, odakle se vratio u Gdansk.
- Ostao sam sam u Poljskoj, nisam odlazio kući. S obitelji čekam kraj pandemije i treniram individualno čekajući hoće li prvenstvo krenuti 8. svibnja kako je najavljeno - kazao nam je Maloča kojeg smo “uhvatili” nakon trčanja u Gdanjsku.
- Još pojedinačno trčanje nije zabranjeno, a srećom nema ni prirodnih katastrofa. Šokirali smo se supruga i ja u nedjelju ujutro. Odjednom su počele stizati poruke, zatrpali nas pozivi, ali uvijek je prva misao “kako su moji u Zagrebu”. Srećom, sve je dobro prošlo, ali jasno da smo zabrinuti. Igrao sam u Hajduku, a Zagreb je moj rodni grad. Brinem se za Zagreb kao što se brinem za Split i sve ljude u Hrvatskoj. Ne čudi me da su svi stali uz Zagreb, pa kada će ako neće u ovim izuzetno teškim trenucima. Samo nas jedinstvo može izvući, a koronavirus pokazuje da još postoji velika humanost u nama. Ako nam je to neka utjeha, barem smo opet svi zajedno - poručio je Maloča iz Poljske.
Poruke iz Splita i bilo kojeg grada Hrvatske, poruke iz Poljske i bilo koje države Europe i svijeta. Sve poruke imaju isti nazivnik. Torcida, BBB, igrači Hajduka, igrači Dinama... sve to gubi smisao kada globalna nevolja zakuca na vrata. Kako reče Maloča, ako nam je neka utjeha, barem smo opet svi zajedno...