15 GODINA OD BRONCE Tuga pretočena u veliko slavlje u Francuskoj

Hrvatski navijači stvarali su sjajan ugođaj ispred stadiona. Više nego dovoljno da probude veliku želju za uspjehom i u malom finalu, ne samo među nama navijačima nego i među igračima…

- Kad sam čuo huk s tribina mislio sam samo na jedno, dobiti utakmicu i dignuti medalju prema tim ljudima! - tako mi je nakon utakmice zborio još u miks zoni Igor Štimac.

Jest mangup, ovakav ili onakav, ali osim što je bio sjajan stoper, Štimac je znao ući pod kožu.

On na to Svjetsko prvenstvo skoro nije išao. Pred Božić 1997. godine, kada je Ćiro Blažević predao popis 30 kandidata za ljeto 1998. Štimca nije bilo. Zamjerio se vrhuški HNS-a tipičnim mu fajterskim, gdje god i nepriličnim izjavama. Teško je podnio ideju da bi ne bi putovao u Francusku, on je dio te generacije, čovjek iz Čilea 1987., tzv. good bad boy momčadi. Posegnulo se za intervjuom koji je omekšao “glavešine” do Pantovčaka, vraćen je Štimac tamo gdje pripada. Nakon pobjede nad Nizozemcima odmah je došao u miks zonu, prije nego je otišao u najsretniju svlačionicu u povijesti Hrvatske i predao, kako je kazao, “najdraži mu dres karijere”. Štimac emotivac, čovjek koji je ridao suze nakon polufinala potvrđivao je da i najčvršći tipovi podliježu pritiscima dobrih priča…

A na terenu je to definitivno bila dobra priča lošeg scenarija. Ako smo u polufinalu imali sve pehove svijeta protiv sebe, u borbi za treću poziciju i anale svjetskog nogometa, sve dobre vile bile su uz Vatrene… Nizozemska je igrala nogomet “po špagi”, dominirala, stvarala šanse, ali što god napravili negdje je bilo zapisano - ovo je utakmica Hrvatske! I priča je bila dobra jer je nagrađivala one koji su se imali osjećati “ranjeno”. Prvi gol djelo je Žutog. Prosinečki, kojeg je Blažević netaktično “uvrijedio” gurnuvši ga protiv Francuza na teren u posljednjim trenucima, upisao je pečat brončanoj medalji. Druga dobra storija te priče je Bobanova asistencija Šukeru za drugi gol i Zlatnu kopačku, ali i vlastito “uskrsnuće iz mrtvih” nakon Stade de Francea i Thurama. Naposljetku, iznad svih dobrih priča bila je najbolja - Dražen Ladić!

Kad je Epifani Gonzales Chavez tri puta zazviždao, sjećam se, bacio sam u zrak svoje bilješke, olovku i bočicu vode. Urednik je pritiskao za rokove slanja teksta, ali tog trenutka želio sam uživati u svakom trenutku koji će postati - legenda. Bilo je nemalo naših koji su pričali “fućkaš broncu, trebali smo biti prvaci svijeta!”. No, na svom prvom svjetskom prvenstvu doći do kraja, i još napustiti poprište velikih borbi s pobjedom koja broncu znači, to je bio fantastičan osjećaj. Koliko je zapravo ta “utješna pobjeda” bila velika, govorila je reakcija nizozemskih igrača.

Dok su naši dobivali medalje i skakali od sreće, dok se na tribinama Parka prinčeva orila oda “Volim te, Hrvatsko”, Seedorf, Davids, Kluivert, Van der Sar i ostali velikani suzama su uokvirili tugu koja ih je snašla, kao što su suze garnirale neviđenu sreću koja je zapljusnula Hrvate na drugoj strani. Ima li ljepšeg finala nakon kome doživljene protiv Francuza…