Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća navijači Veleža uživali su u tri sjajne generacije. Prvu su predvodili Bajević, Marić i Vladić, koji su u arhivama zapisani kao originalni BMV na ovim prostorima. Ta je generacija ‘73. i ‘74. osvojila dva druga mjesta u prvenstvu. U drugoj velikoj momčadi igrali su Vahid Halilhodžić i Blaž Slišković, osvojili su povijesni Kup za Velež 1981. Drugi i posljednji Kup maršala Tita osvojen je 1986., a u glavnim su ulogama bili Sead Kajtaz, Semir Tuce i Predrag Jurić - Juka, protagonist naše današnje priče.
Predrag Jurić (59) ljetos je neočekivano zasjeo na klupu trećeligaša Jaruna. Punih 15 godina nije bio trener pa smo svi koji ga poznajemo ostali zatečeni, a i teško je opisati koliko smo svi zajedno bili sretni zbog Juke. Znate, u Hrvatskoj postoje brojni treneri, bolji i lošiji, perspektivni i oni koji to nisu, ali Juka je samo jedan. Omiljen gdje se kod pojavi. Među trenerima, igračima, navijačima, konobarima, ženama, bakicama... Juku moraš voljeti, boem u duši, dječački iskren, čudesnog smisla za humor. Da se rodio u Engleskoj, glumio bi uz Delboya i Rodneyja.
- Što me je vratilo na klupu? Prijatelji... Goca (Jurić), Vukoja, Ačkar i Grgur Jolić - Grgo prije svih. Grgo je predsjednik Jaruna, pričao mi stalno o velikim planovima, da želi sagraditi pravi klub na Jarunu, da je Treća liga samo usputna stanica... Ja sam ga isprva odgovarao, govorio mu: “Gdje ćeš, čovječe, bolje lezi doma nego da ulupaš i novce i živce.” A eto, na kraju sam pristao...
Možemo i Drugu HNL
I kako je u Jarunu?
- Lijepo, iznenađujuće, baš uživam. Imamo dobru momčad, jesen smo eto okončali na prvom mjestu. Loša nam je infrastruktura, nemamo mjesta za pomoćni teren pa su sve kategorije na glavnom. A ostalo je - top. Grgo je nemoguć lik, sve što dogovori bilo s kim, isplati mu u dan, a isto je i sa svakom sitnicom koja nam zatreba. Sve rješava, čudo jedno... Kaže da će i pomoćni teren riješiti, da ima obećanje iz Grada. Moraš imati teren s umjetnom travom, danas je to standard koji vrijedi za petu ligu, a ne za klub koji bi najesen trebao igrati Drugu ligu.
Kažete da je momčad dobra?
- Imamo pet-šest igrača koji su prošli ozbiljne škole poput Dinamove ili Lokomotivine. Imaju dečki perspektivu, a hoće i raditi. Dobra smo klapa, moglo bi biti nešto od nas. I dobra je ta Treća liga. Kvartovski klubovi, svako gostovanje ima svoju draž, nabrijano, dobri suparnici. Kažem, užitak za raditi, osjećaš atmosferu, presing, želju da pobijediš u nečijem kvartu.
Još da je lova nekakva?
- Od svoje plaće mogu živjeti, više od toga mi ni ne treba. Kakav novac imaju igrači nisam ni pitao, ali siguran sam da dio njih ima lijepe iznose. Znam to jer vidim da bi mnogi htjeli u Jarun, znaju da je Grgo široke ruke i da drži do riječi.
Je li ta momčad spremna igrati Drugu ligu?
- Nikoga se tamo ne bih bojao, a vidio sam neke utakmice. Za taj rang treba nam nešto žešći rad i brža igra, ali imaju to moji igrači u nogama. Samo, imamo pet trećih liga, a samo jedno mjesto se otvara u Drugoj ligi. To mi nije ni pošteno ni normalno, ali što ću...
Ne možeš s Jukom raditi intervju a da ne prođeš njegovu igračku karijeru. Bio je odličan centarfor, na rubu reprezentacije Jugoslavije za koju je i odigrao dvije utakmice. Solidna brzina, sjajan dribling, odličan u duelu, u igri glavom. Kajtaz bi ubacio s desnog, Tuce s lijevog krila, a Juka bi trpao.
- Pitaju me ljudi tko je najveći igrač Veleža svih vremena. Znam da neslužbeno tu titulu nosi Dušan Bajević, koji je bio neupitna klasa. Međutim, moj je izbor Semir Tuce, pakao s krila, dribler razornog udarca i centaršuta. Da je otišao u Dinamo, Hajduk ili Zvezdu, bio bi proslavljen, ali eto. Mi smo ‘88. bili jesenski prvaci Jugoslavije, ali ja u zimi morao u vojsku, Tuce otišao u Švicarsku...
Zapeo u Dinamu
U kontaktu ste i danas?
- Jesmo, kako ne, iako živi u Švicarskoj. Čujem se s Kajtazom, Hadžiabdićem, Ivicom Barbarićem, Karabegom, Goca mi je prijatelj.
Tuce nije probao u velikom klubu, ali vi jeste, u Dinamu, tamo još ‘83?
- Bio sam jako mlad, ni 20 godina, a momčad paklena. Ne možeš proći... Nije prošao u to vrijeme ni jedan Vasil Ringov.
Zato ste umalo ‘89. završili u Monacu?
- Uh... Boro Primorac uputio Arsenea Wengera koji je tada vodio Monaco da u Mostaru može pronaći centarfora za klub. Dan prije utakmice došla mi je Primorčeva tetka i kaže da Wenger dolazi privatnim avionom. Nije da sam se prepao, ali mislim si “zašto baš sada”. Tek sam se vratio iz vojske, nespreman, izvan forme, ali ajd’ igramo kup-utakmicu protiv nekog Rudara, više i ne znam kojeg, ali niželigaš, nikakva momčad. I umjesto da ih razbijemo, mi jedva dobili, a ja, što bi se reklo, “nisam se ni pojavio na terenu”. Prišao mi ipak Wenger nakon utakmice, upoznali smo se, kazao mi je da me pogledao, da traže centarfora i da sam jedan od kandidata. A ja si mislim “ajd’ ti Arsene u Monaco, a ja ću u svoj Čitluk...” Sramota kako sam odigrao, naravno da me nije doživio.
Ipak ste nešto kasnije otišli u Španjolsku, ostali ste tamo šest godina. Tri u Burgosu, dvije u Marbelli, jednu u Meridi?
- Bilo mi je lijepo, ne mogu reći. Došao sam k’o mali seljačić, nemaš pojma ni o čemu, jedino loptu znaš udarati. Nisam samo ja bio takav, većina naših igrača vani bila je u istoj situaciji. Tamo su me učili kako se sportaš hrani, kako čuva tijelo, kako ga bolje priprema. Evo, već se godinama svaki dan hranim tu u “Finom kutiću”, restorančiću pokraj zgrade u kojoj živim. Šefica Josipa priprema prvoklasnu hranu, da sam se tako hranio kao igrač, tko zna gdje bi mi bio kraj.
Vratili ste im puno toga, u 170 utakmica, zabili ste 42 prvenstva gola?
- Lijepo je bilo, kažem vam. Fina liga, fina zemlja, odlična klima i stil života koji mi je odgovarao.
Voli Juka i život u Zagrebu, kao i u rodnom Čitluku. Korona mu je prekinula prvenstvo pa će malo odmarati u Hercegovini. I smišljati proljetnu strategiju za Jarun. Ne sumnjam da će ostati pobjednička, svim srcem navijam da Jarun i Juka pobjeđuju. Ne možeš drugačije ako si imao čast upoznati Juku...