Ante Čačić je vulkan koji lako eruptira, nije klimavac kojemu će Mamić slagati momčad?

Ante Čačić strastveni je teniski rekreativac, dobro zna kako kvalitetan beckhand može biti ubojit. Čim se u petak predstavio kao novi trener Dinama, njegove rečenice “Ove sezone igrače je nemoguće prepoznati u odnosu na razdoblje prije šest mjeseci ili godinu dana” i “Za 1:0 u Maksimiru više neće biti premija”, pomeo je teren s Krunom Jurčićem. Možda to nije želio, ali njegov je karakter aktivni vulkan, nikad se ne zna kad će eruptirati.

Hrvatska se nemalo iznenadila nakon što je procurilo njegovo ime. Ne bi nas toliko čudilo da je kojim slučajem rođak Radimira Čačića, jer Mamić ima gen za političko egzistiranje, međutim, njegovi prijatelji kažu da je Ante iz “druge loze”, Dalmatinac rođen u Kranjčevićevoj ulici, dinamovac i čovjek s članskom iskaznicom HDZ-a. Osim ako je se nije, poput nekih, odrekao...

Ne dočekuje jutra u casinu i ne provodi dane po birtijama. Živi za nogomet i obitelj, vidjet ćete ga na drugoligaškoj, trećeligaškoj, zapravo bilo kojoj utakmici. Još u prvoj polovici devedesetih doveo je Dubravu u najviši rang, trenirao je Inter, Zadar, Osijek, Slaven Belupo, Kamen Ingrad, Croatiju Sesvete, išao s Ilijom Lončarevićem u Libiju, stekao brojna iskustva. Posjeduje neke briljantne karakteristike za trenera Dinama; nogometni je šmeker, bez problema detektira tko koliko vrijedi i na kojoj poziciji može najviše dati, sjajno čita utakmice, zna reagirati tijekom susreta i okrenuti tijek igre, priprema za protivnika gotovo mu je uvijek na iznimnoj razini. Završio je Kineziološki fakultet, jedan od desetorice prvih trenera u državi koji su stekli Pro licencu, bio je pomoćnik Martinu Novoselcu u mladoj reprezentaciji, za razliku od određenih kolega nije vulgaran, ne psuje...

Pa zar onda zvuči kao pregolema enigma zašto se nikad nije afirmirao? Je li pogreška u njegovom “čipu” ili HNL sustavu?

Cijele je karijere bio sve suprotno od klimavca kojemu će Zdravko Mamić soliti pamet i sastavljati momčad, što su neki pretpostavili kada su čuli da je kao vozač sa skromnim preporukama dobio Bentley u ruke. Za hrvatske prilike. Njegova svojeglava, često isključiva, narav bila mu je najveći neprijatelj. Sebe je u pravilu stavljao i ispred ekipe i Uprave, teško je trpio ljude za koje je procijenio da po sposobnostima nisu na njegovoj razini, i da zbog toga neće doći do pravih rezultata. I igračima i čelnicima znao je odbrusiti da “nemaju pojma”, i to ne jednom. Na gotovo svim adresama zalupio je vrata, rastajao se u svađi. U Dinamu će to morati izbiti iz glave ako želi “poživjeti”. Valjda su ga godine nešto naučile. To će mu biti najveći izazov, stigao je u klub u kojemu sigurno neće moći nametati svoje mišljenje silom. Premda mu neke izjave mirišu na populizam, nikad nije bio pretjerani diplomat, a kamoli jeftini demagog.

Opet, do prije nekoliko mjeseci nisu ga obuhvaćali niti najširi planovi, upao je preko noći, što ostavlja sumnju u motive Dinamova vodstva. Nakon godina potonuća u anonimnost, Božidar Šikić, direktor Lokomotive, izvukao ga je na scenu. Poslije nekoliko utakmica lansiran je u orbitu. Morat će se svojski potruditi da do svibnja uvjeri Zdravka Mamića kako mu može povjeriti pohod na Ligu prvaka, što je sam najavio. Ili će se istinitom pokazati špekulacija da je tu parkiran samo do ljeta i kupnje stručnjaka za međunarodnu scenu...