Malo je tko, nakon prošle, turbulentne sezone u kojoj je jedva izboren ostanak u Prvoj HNL, očekivao da će Lokomotiva ove jeseni biti momčad koja će svojim igrama plijeniti komplimente nogometnih stručnjaka, a rezultatima čvrsto držati plasman u sredini ljestvice, sa stalnim pogledom prema “gore”. Autor ovih, novih Lokosa, neprijeporno je trener Silvijo Čabraja (53), koji je u svojoj debitantskoj prvoligaškoj sezoni zavrijedio samo pohvale za dosadašnji rad. U zagrebačkim nogometnim krugovima Čabraja je dobro znan, no šira hrvatska javnost malo zna o strategu koji je preporodio Lokose...
- Odrastao sam u Novom Zagrebu, u Sigetu i Sopotu, a nogometno sam dijete Lokomotive. Bio sam vezni igrač, juniorski reprezentativac Hrvatske, u generaciji Bobana, Prosinečkog, Šukera, Jarnija... Nakon juniorskog staža prešao sam u Zagreb, međutim, u 20. godini sam prestao igrati nogomet jer sam obolio od dijabetesa! Pauzirao sam dvije godine, pa sam malo igrao u Jaski, da bih karijeru završio u Lučkom u 30. godini života - kaže Čabraja.
Biste li u današnjem nogometu mogli egzistirati kao igrač kakav ste bili prije 35 godina?
- Teško pitanje... Danas se igra znatno brže, više se trči, sve je manje prostora na travnjaku, igrači moraju i brže razmišljati. Znatno je teže danas igrati nogomet nego što se igralo u moje vrijeme.
Lončarevićeva vjera
Nakon aktivnog prestanka igranja, Čabraja je ostao u nogometu i uplovio je, godinu dana kasnije, u trenerske vode...
- Počeo sam raditi kao trener u Hrvatskom dragovoljcu, krenuo sam od najmlađih kategorija, proveo sam tamo sedam prvih trenerskih godina i onda sam se vratio u Lokomotivu, u Omladinsku školu. Ilija Lončarević me, dolaskom na funkciju predsjednika kluba s Kajzerice, postavio za trenera prve momčadi, bio sam tada najmlađi trener seniora u Trećoj HNL i osvojili smo četvrto mjesto. Bio mi je to prvi trenerski posao sa seniorima, nakon toga otišao sam u Sveti Ivan Zelinu i osigurao ostanak u Četvrtoj HNL, pa sam vodio još Ponikve i Stupnik. U to sam vrijeme trenerski posao radio honorarno, a bio sam stalno zaposlen u Lisci, u prodaji ženskog donjeg rublja - govori Čabraja, sretno oženjeni otac dvije kćeri.
No, iako je imao istančan ukus za odabir donjeg rublja, profesionalno se okrenuo nogometu i zaposlio se u Zagrebačkom nogometnom savezu, a 2008. godine postao je i voditelj Omladinske škole NK Lučko. Nakon nekoliko godina, preuzeo je nakratko prvu momčad Lučkog i osigurao ostanak u Trećoj ligi, potom je otišao u Lokomotivu, ali opet su ga, nakon pola godine, zvali iz Lučkog da pomogne u borbi za ostanak, to je iznova i učinio. I onda je definitivno “bacio sidro” na Kajzerici, godinama je bio koordinator Omladinske škole, proljetos i trener juniora, a ljetos ga je direktor Božidar Šikić imenovao trenerom prve momčadi...
- Šikić dobro poznaje moj rad i vjerujem da je u toj odluci presudilo zajedničko gledanje na nogomet, imamo sličnu nogometnu filozofiju. Pa iako sam bio zadovoljan poslom u Omladinskoj školi, u kojem je bilo manje stresa, nisam nimalo dvojio jer ovo je vrh! Svatko od nas kad se počne baviti nekim poslom želi biti na vrhu, a biti trener prvoligaškog kluba u Hrvatskoj svakako je vrh tog posla. Samo je deset mjesta na prvoligaškim klupama, nije lako doći do te pozicije...
Iako ste cijeli život u nogometu, 53 su vam godine, ipak ste neiskusan prvoligaški trener! Koliko vam je ta spoznaja stvarala problem pri preuzimanju momčadi?
- Istina je da sam neiskusan trener u odnosu na Prvu HNL, ali iza mene stoji dugogodišnji rad u nogometu. Svaki čovjek nekad treba dobiti priliku, ja sam je, eto, dobio ljetos. Općenito smatram da bi, nazovimo to tako, proizvodnja trenera, trebala biti identična proizvodnji igrača. Tražimo li, naime, da se igrači za seniorski nogomet razvijaju od pionira, tako bi trebalo biti i s trenerima. Malo je trenera koji će izravno iz kopački uskočiti u trenerski posao i biti jednako uspješni kao u igračkoj karijeri.
Jeste li osjećali svojevrsni strah kad ste sjeli na klupu? Iza Lokosa je bila užasna sezona, jedva su ostali u Prvoj HNL, dobili ste u ruke novu momčad...
- Ne, nikakav strah nisam osjećao. Bio sam siguran da se onako loša sezona, prepuna peha (korona, ozljede...), više ne može ponoviti. A znao sam da imamo mlade, potentne igrače, dobio sam Šikićevu potporu za orijentaciju na tu našu mladost, željnu dobrih igara i rezultata i krenuli smo u novu sezonu puni optimizma.
Što ste igračima rekli na prvom sastanku u svlačionici?
- Ništa posebno. Najavio sam da ćemo jako puno raditi, kao i da će se mijenjati određene navike. I da će sve to izdržati samo oni koji su mentalno snažni, samo igrači koji će odmah shvatiti da nema uspjeha bez mukotrpnog rada. Isto tako sam im naglasio da će dobri rezultati stići kao nagrada za dobar rad, te da će se u to uvjeriti tijekom sezone.
Modrićev put
Kako biste u nekoliko rečenica objasnili vašu trenersku filozofiju? Jeste li imali trenerskog uzora?
- Od svakoga trenera pokušavam nešto upiti. U nogometu sam doista 24 sata, volim napadački nogomet, mrzim kad mi se momčad povuče pred svoj kazneni prostor jer je u današnjem nogometu nemoguće takvim načinom igre sačuvati dobar rezultat. Vidjeli smo, uostalom, kako su i na koji način defenzivni Rusi ipak poklekli pred napadačkom Hrvatskom! Poanta nogometne igre je postići pogodak više od suparnika, to je cilj kojem moja momčad mora težiti, pa makar i primili gol(ove)! Želim da se moja momčad nadigrava, da je stalno u pokretu i s loptom u nogama. Najgore je kad utakmica završi, a igrači vam ne znaju kakva je kvaliteta lopte s kojom su igrali...
Kroz vaše su ruke, u nogometnoj školi Lokomotive, prošli brojni nadareni igrači, Majer i Ivanušec postali su reprezentativci, Roko Šimić napravio je, sa 17 godina, najveći transfer u klupskoj povijesti i pred njim je velika karijera, kao i pred 18-godišnjim Lukasom Kačavendom, novim biserom hrvatskog nogometa. Za Lukasa ste slikovito rekli “kad ga nema u momčadi, osjećam se kao da mi je netko odrezao desnu ruku”...
- Ha, ha... Kačavenda daje ritam i agresiju momčadi, pozitivan je u svakom smislu, a i cijela je momčad izrazito karakterna i to se vidi po našim igrama. Nadam se da će se Lukas dobro razvijati, da će ići stepenicu po stepenicu. Za njega je, kao i za sve nadarene tinejdžere, najvažnije da igra, da ne “propada” na klupi ili na tribini. Da se ne dogode slučajevi poput Halilovića, ili Ćorića, koji odlaskom iz Dinama nisu u inozemstvu napravili željeni iskorak. A ogledni put sazrijevanja igrača svakako je onaj kojeg je prošao Luka Modrić.
Jeste li zadovoljni dosadašnjim prvenstvenim učinkom vaše momčadi? Na petom ste mjestu, s 21. osvojenim bodom u 15 utakmica. Mnogi stručnjaci hvale vašu momčad i ističu da igrate lijep i konkretan nogomet?
- Znamo li kakvu mladu momčad imamo, moram biti zadovoljan. Bilo je, naime, utakmica u kojima je prosjek naše startne postave bio između 21. i 22. godine, konstantno smo najmlađa momčad u ligi. Vjerujem u ove igrače i opravdali su dosad većinu mojih očekivanja. Praktički se borimo za četvrtu poziciju, Hajduk nam bježi samo tri boda, a ni po čemu, ni po godišnjem proračunu, ni po igračkim imenima, ne možemo uspoređivati Hajduk i Lokomotivu! I za sve ove dobre igre i rezultate, najzaslužniji su igrači i moj Stručni stožer, u kojem mi je pomoćnik Damir Ferenčina čovjek od najvećeg povjerenja - kaže Čabraja i nastavlja:
- Ove je jeseni neprijeporno narasla i vrijednost naših igrača, potvrđuje se da je ovo prava staza kojom naš klub treba koračati. Uostalom, izdanci naše Omladinske škole hrvatski su reprezentativci Majer i Ivanušec, bio je to i Pjaca, ovdje su se afirmirali Grbić, Brozović i Jakić, a u drugim nacionalnim vrstama igraju Mersinaj, Kastrati, kao i Uzuni, koji je svoje nogometno ime stekao baš kod nas. Imamo niz reprezentativaca u mlađim kategorijama i svi bi se klubovi trebali ugledati na Lokomotivu, ovo je jedina staza kojom hrvatski klubovi mogu koračati i normalno egzistirati.
Kakav je domet ove Lokomotive? Možete li “razbiti” veliku četvorku?
- Nadam se da ćemo se do kraja boriti za plasman u Europu, ali teško je bilo što prognozirati, sve se može okrenuti i otići u suprotnom smjeru nakon dvije utakmice. No, optimist sam, zato jer u ovih 15 utakmica nismo imali krizu igre, nego samo krizu rezultata u dvije-tri utakmice.
Odvažna filozofija
Izborili ste i plasman u četvrtfinale Kupa, u utorak, 30. studenoga, ugostit ćete Hajduk. Je li vam to najvažnija utakmica jeseni?
- Ne! Nama je svaka utakmica najvažnija, ne postoji nevažna utakmica! I nije to floskula, svaku utakmicu jednako tretiramo. Evo vam primjer: da smo pobijedili Istru u Puli, a potom izgubili od Dinama, imali bismo isti broj bodova kao i sad! Svaka je utakmica, dakle, jednako važna...
Ugasili smo diktafon i Čabraja je dodao:
- Reći ću vam nešto u svezi moje trenerske i životne filozofije, ali nemojte to napisati. Ma, da mi dođe i Barcelona, vjerujem da ću pobijediti! I uvjeravat ću svoje igrače da su bolji i uvijek ću im vjerovati...
Nismo izdržali, morali smo to napisati. Ta rečenica, naime, predobro ocrtava Čabrajin karakter i pobjednički mentalitet da bismo je tek tako preskočili.