U slučaju Stanka Poklepovića, kao i kod mnogih prije njega, sva njegova veličina većini postaje jasnija onoga trenutka kad više nije među nama. Zoran Vulić to je ispravno detektirao: “Osjećam kao da ga nismo dovoljno cijenili.” Pritom je mislio na Hajduk. Koliko god je puno dao Hajduku, Poklepović je mogao dati puno više, samo da su mu ljudi dokraja vjerovali. Kroz cijelu njegovu trenersku karijeru visjela je ta sumnja oko njega.
Najprije je predugo čekao priliku da se samostalno prihvati posla, a onda su ga svaki put nakon toga sapinjali i podmetali nogu, nisu mu dopustili da se dokraja, nazovimo to tako, izrazi. U konačnici, šteta je bila obostrana. Hajduk nije znao iskoristiti sve njegove kapacitete, trenerske i pedagoške, kakvi se rijetko sreću u jednoj osobi, a njemu je uvijek ostao taj gorak okus nepravde, zakinutosti, nepovjerenja...
Joško Španjić jedan je od onih rijetkih hajdukovaca koji su imali privilegiju igrati pod nenadmašnim trenerom Stankom Poklepovićem, a kasnije još i raditi s njim kao trener, točnije, biti dio njegova stručnog stožera kao prvi asistent. Ono što je vrijedno istaknuti, u oba navrata nezaboravni je Špaco potpisao dva fantastična rezultata Hajduka u europskim natjecanjima. Te 1985/86. doveo je Bijele do četvrtfinala Kupa UEFA, dok je 2009/10. uspio uvesti klub u skupinu Europske lige, a ako malo bolje pogledate, to su dva od posljednja tri najuspješnija izleta u Europi. Između se stisnuo Ivan Katalinić sa svojim četvrtfinalom Lige prvaka u sezoni 1994/95.
Poklanjao blago
- U ovim teškim trenucima za Hajdukovu obitelj, koja je izgubila jednog od svojih najvećih ljudi, htio bih reći da je šjor Špaco bio strašan trenerski kapacitet, kojem možda nedostaje dovoljno titula - rekao je Španjić.
- Mogao ih je imati puno više, ali to ne umanjuje njegov značaj i njegovu vrijednost, jer on je svoje blago uvijek poklanjao drugima.
Napisali smo, Španjić je Poklepovića upoznao još kao golobradi tinejdžer, on ga je gurnuo u prvu momčad.
- I ne samo mene, kod njega su prve minute dobili Aljoša Asanović i Stipe Andrijašević, nešto je kasnije priključio Igora Štimca i Antu Mišu, malo mlađe od nas. Volio je promovirati mlade igrače, nije imao straha tada s nama, makar je Hajduk imao sjajnu momčad s braćom Vujović, Vulićem, Gudeljom, Sliškovićem... Kad vratim film, sjetim se da sam imao samo 18 godina kad sam debitirao. Borili smo se za titulu do posljednjeg kola, Sarajevo je završilo ispred nas. Špaco je bio hrabar, pravedan, pošten...
Mnogi će se navijači Bijelih sa sjetom sjetiti nezaboravnog europskog pohoda u idućoj sezoni, kad se Hajduk preko Metza, Torina i Dnjipra uvjerljivo plasirao u četvrtfinale. Tamo ga je čekao Waregem, prva utakmica na Poljudu završila je s 1:0, a onda je uoči revanša Poklepović smijenjen.
- Nevjerojatno je što su mu tada napravili. Sjećam se da su stariji nogometaši, predvođeni Zlatkom Vujovićem, sastavili peticiju da ga se ne dira, ali nismo ga uspjeli sačuvati. To je, mislim, najveća pogreška ikada, nisu mu dali da završi taj europski projekt. U revanšu smo ispali nakon jedanaesteraca, tragedija, jer bili smo znatno bolji od njih. U polufinalu bismo išli na Köln, neću to nikada zaboraviti. Pamtim kako mi je pružio priliku da igram u Torinu, govorili su mu da je lud.
Bio je neponovljiv
Lud sigurno nije bio; možda ispred svoga vremena, a takve su često znali zvati ludima.
- Ma, on je bio neponovljiv. Meni je jedna od najljepših uspomena rad s njim u prvom prvenstvu Hrvatske. Imali smo odličnu momčad, fantastično se radilo i nije bilo sumnje da ćemo postati prvi prvaci Hrvatske, makar smo više vremena proveli u autobusu nego kod kuće. Kostur te generacije, gotovo kompletno ponikle u Hajdukovoj školi, izdržao je sve do 1996. godine i donio puno trofeja, kao i četvrtfinale Lige prvaka protiv Ajaxa. U toj našoj šampionskoj generaciji 1992. godine jedini igrači sa strane bili su Ardian Kozniku i Eduard Abazi.
Ovih se dana, kaže Španjić, puno toga napisalo o tome kakav je stručnjak bio Poklepović.
- Ja ću reći da je bio fantastičan stručnjak, on je osjećao igrače i bio je čovjek s kojim si mogao razgovarati o bilo čemu. Znao je on na treningu beštimati, psovati, ali nama su te njegove riječi bile simpatične, u njima nije bilo zla. On bi se naljutio kad nešto ne bi ispalo kako je zamislio, kad mi to ne bismo napravili kako treba. Uvijek bismo se smijali, te psovke nikoga nisu vrijeđale.
Godine nisu važne
Ostat će zapisano i da je posljednji s Hajdukom dočekao duge rukave u Europi, onim prolaskom kvalifikacija Europske lige preko Dinama iz Bukurešta i Uniree, što je u Poljud dovelo Anderlecht, Zenit i AEK. Ima tome devet godina.
- Kad netko ima znanje, godine nisu važne. Tako se pokazalo i tada kada je preuzeo Hajduk nakon odlaska Edoarda Reje. Najprije je osvojio Kup, potom prošao daleko u Europi. Uspio je toj momčadi dignuti samopouzdanje, stvoriti koheziju. Nezaboravan je ostao doček iz Bukurešta, daleko iza ponoći na aerodromu nakon plasmana u Europsku ligu. Uživao sam raditi s njim, kao igrač i kao trener. Od Špace sam puno naučio i puno sam toga uzeo. Možda čak 60-70 posto mojih treninga njegovi su treninzi. Situacijski treninzi, puno rada i ponavljanja da bi se došlo do automatizma. Možda to zvuči dosadno, ali bez toga nema uspjeha. Te su sezone igrači sve znali, on ih je postavio na terenu tamo gdje mogu najviše dati i zato nije slučajno da smo postigli fantastičan uspjeh. Nemojte zaboraviti i da je tada promovirao jednog mladića, da je Anti Vukušiću bilo tek 18 godina kad je zaigrao u vrhu napada.
I da je zabio Anderlechtu duboko u sudačkoj nadoknadi za jedinu pobjedu u skupini. Nažalost, Poklepović ni tada nije odradio posao do kraja. Opet je smijenjen, dobio je otkaz zbog poraza od Istre 1961 u Kupu.
- Tjerali su ga i vraćali. Šteta što nikada nije bilo kontinuiteta, jer kad god je dobivao priliku, dokazao je koliko može i zna. Istina je, Hajduk nikada nije dokraja znao iskoristiti sve njegove kapacitete, ali ne mora vas to čuditi. Pogledajte na primjer koliko se ljudi od 1996. godine promijenilo na čelnim funkcijama, kao na traci. Zato nije slučajno da smo tu gdje smo sada. Kad nema stalnosti i kontinuiteta na tim položajima, ne može ga biti ni ispod. Često spominjem tu riječ “šteta” kad je on u pitanju i izvući ću je još jednom u primjeru iz naše zajedničke suradnje. Ja sam bio direktor omladinske škole, a on koordinator. Način na koji je on funkcionirao bio je čudesan, stvorili smo plan, raspored, gdje je on ispod imena 11 seniora napisao imena 11 juniora koji će mijenjati ove gore. Potom je dopisao trećih 11, još mlađih, koji će planski dolaziti i dobivati priliku. On je tom materijom s lakoćom baratao, znao je što mladom igraču treba da bi postao pravi igrač. Ovo sada što gledam nema logike, ne vidim plan.