Branko Ivanković iz Abu Dhabija: 'Neodlazak u Brazil za Hrvatsku bi bio debakl'

Selam Alejkum!

- Alejkumus Selam! - uzvratio je Branko Ivanković (58), trener emiratskog prvoligaša Al Wahde iz Abu Dhabija.

Ugledni hrvatski trener zaista je ekspert za azijski nogomet. Zna se da je reprezentaciju Irana doveo na SP 2006. u Njemačku, da je sa Shandong Lunengom iz Jinana 2010. osvojio naslov prvaka Kine. Prošle sezone je bio u Saudijskoj Arabiji te s limitiranim Al Itiffaqom uzeo više nego solidno 4. mjesto i plasirao se u finale Kupa Kralja.

- Čini se da su mi ti krajevi suđeni, u njima sam već devet godina. Tijekom posljednjih 11 izbivao sam samo dvije, zbog dva mandata u Dinamu (jedna i pol pa pola sezone).

U svibnju 2012. Theyab Bin Zayed Al Nahyan, prebogati šeik Abu Dhabija, vlasnik i šef dotičnoga kluba, naprosto ga je “oteo”’. A mogao je Branko birati između nastavka u Arabiji ili odlaska u Emirate, Katar, Kuvajt, nije manjkalo interesenata ni iz Japana, Kine, Republike Koreje, javljali su se i Ukrajinci. Ne žali što se opredijelio za rad i život u Abu Dhabiju, milijunskom megapolisu za koga niže samo superlativi. Napose o ljudima koje cijeni i voli, kao i oni njega.

- Ujedinjeni Arapski Emirati iznimna su zemlja, možda najpovoljnija za život i u svjetskim razmjerima. Odana svojoj povijesti, tradiciji i vjeri, ali i moderna, okrenuta europskom stilu i navikama. Uvažavaju se različitosti, nema fanatizma, nema zadrtosti. Nije rijetkost da su u istome kvartu džamija te katolička i pravoslavna crkva, čak se i svinjetina može nabaviti u legalnim specijaliziranim prodavaonicama. Svi govore engleski, zato nemam prevoditelja na arapski.

Sugovornik prati naše i u Aziji i kod kuće:

- Ispostavilo se da je poraz Vatrenih od Švicarske bio koristan!

Igor Štimac brzo je kritike preinačio u pohvale?

- Zalet i atmosfera su sjajni, što je najvažnije. Odmah je htio inicirati novi duh, entuzijazam i zamah. Nije baš krenulo jer ne posloži se sve čim stisneš gumb. A i nije poanta u promjeni, već u jednostavnosti. Nepotrebno se elaboriralo o tobože novom sustavu igre, o famoznom stilu “tiki-taka”. Kao da svoj “tiki-taka” nismo predstavili još sredinom devedesetih s Prosinečkim, Bobanom i Asanovićem, s brzancima Stanićem i Jarnijem na bokovima, zar kratki pasovi oduvijek nisu hrvatsko obilježje, čega se plašimo, čemu nepotrebno težimo? Niti je primarno da taj model bude razrađen poput Barcelonina ili Furijina, ionako bi ga proglasili dosadnim...

- Rijetko. Veseli uzastopna Dinamova Liga prvaka. Žao mi je što Maminjo neprestano mora ratovati, sam protiv svih, ni po čemu ne zaslužuje toliko navijačkog i medijskog otpora. Sva sreća da je dočekao punu sportsku satisfakciju, ja mu čestitam!

OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-A!