Često sam razapet između simpatija i objektivnog razmišljanja o najboljim hrvatskim trenerima. Povijest kaže da je Branko Zebec bio najveći, da je Ante “Biće” Mladinić bio najduhovitiji, Ćiro Blažević je svojim šarmom dao štih Dinamovoj osamdesetdrugoj i vatrenoj devedesetosmoj, Otto Barić je njemačkom sustavnošću osvajao Austriju. Ali, kada se podvuče crta, broj jedan hrvatskog nogometa je bio i ostao Tomislav Ivić.
I ne samo zbog statistike, koja kaže da je bio prvak u četiri države (Jugoslavija, Belgija, Nizozemska i Portugal), da je osvojio sedam nacionalnih i jedan interkontinentalni kup (Porto), da je u Palermu 1994. pobijedio Italiju, nakon čega je Hrvatska postala članicom gornjeg doma. Ne...
Ivić je imao još jednu posebnost, redovito je “peglao” našeg najdražeg nogometnog neprijatelja, C. zvezdu. Kao trener Hajduka, Anderlechta i Dinama čak sedam puta uzastopno je pobijedio C. zvezdu. Prvi put, nakon 20-godišnjeg posta 28. studenoga 1973. u Beogradu (2-1), golovima Slaviše Žungula i Jurice Jerkovića. Povijest se ponovila i godinu dana kasnije, opet u Beogradu (2-1), samo je ovaj put dvostruki strijelac bio Mićun Jovanić. 1975. , Beograd i Jurica Jerković za 0-1, a onda je 1978. godine seriju nastavio Zlatko Vujović. U pobjedi na “marakani” (3-1), Vujović je zabio dva gola, a godinu dana kasnije, opet Ivić-šok, opet na “marakani” i opet Zlatko Vujović.
Onda su u Zvezdi odahnuli, jer je Tomislav Ivić odselio u Belgiju. Ali, naletjeli su 1982. na Anderlecht u europskom kupu, i opet je Ivić u Beogradu slavio sa 2-1. Dvije godine kasnije, već kao trener Dinama, u listopadu 1984., golovima Cerina i Bore Cvetkovića, uz maestralnu partiju Marinka Spajića, pobijedio je C. zvezdu Gojka Zeca 2-1...
C. zvezda je klub s najviše Ivićevih “ožiljaka”. A u Dinamu ga pamte i po vizionarstvu, on je tinejdžere Bobana i Prosinečkog priključio prvoj momčadi, nakon što je u Maksimiru naslijedio Zebeca. Vidio je njihov talent i pogurao ih. Na žalost, Dinamo nije uspio sačuvati Ivićevu viziju, u kojoj su Boban i Prosinečki označeni kao okosnica velikog Dinama, kupovali su bjesomučno legionare poput Harisa Škore, Radmila Mihajlovića, Malbaše, a svoju nadarenu djecu su slali u C. zvezdu.
Danas, četiri godine otkako se ugasio život najvećeg, nisam više u dvojbi. Kao što nisam u dvojbi i da će ga naslijediti Slaven Bilić, koji je prvi hrvatski trener koji je dobio posao u Londonu. Jednako su temperamentni, sustavni, nadareni. U ovom času Bilić još nije nadmašio Ivića i tko zna hoće li ga uopće. Ali, to nije važno, teško je pisati jednako dobro i dubokoumno kao Krleža, a tako je jednako teško kopirati i Ivićev nogometni rukopis. No, Slaven Bilić je na putu...