Standardi u HR nogometu vraćaju se razinama prošlog stoljeća. Nestankom savezne jugo lige nije nestala dekadentna navika u okruženju da se geopolitički nogometu nameću pravila funkcioniranja. Štoviše, u Hrvatskoj je taj vašar dodatno afirmiran otvorenom političkom kontrolom. Posljedično je nogometu prišila kadrove niže stranačke razine, te u slijedu rasparcelirala nogometnu zemlju na podobne i nepodobne, na desne i lijeve, s pripadajućim medijskim sinergijama. Svega u tom umreženom vašaru ima, a najmanje je onog što bi trebalo biti dominantno. Nogometa!
U društvu sve jadnijih duhovnih razina imate osjećaj da svi tupe kako politici nema mjesta u sportu, kao svi su umorni animoziteta Sjever - Jug. Je, u tridesetak godina iscrpila je nogometni duh ove male zemlje s velikim talentima ta politička, društvena i medijska stega. Od glasova iluzije 1992., kako ćemo imati drugačiji nogomet od kuhinja bivše Juge, preko odjeka Tuđmanovog (njegova establišmenta) favoriziranja Modrih, pa uzvrata Sanaderove ere prioriteta Bijelima, do dekade simbioze Maksimir - HNS, stigli smo do 2024., i povratka duha ranih 1990-ih. Mislimo na nogometni, ali u ovoj zemlji je to javni izlog onog što vlada u društvenim kuloarima...
Nema ravnopravnosti
Slučaj Roberta Jarnija poslužio je kao retrospektiva. Je li veći ili manji Hrvat, je li hrvatski to njegovo ponašanje, jesu li pravo hrvatstvo svekolike društvene reakcije. Od jedne sasvim jednostavne nogometne stvari, država se podijelila na zone za i protiv, gdje dakako svaki izvan nogometni akter nastoji za svoje veće ili manje koristi eksploatirati temu. I temeljem svojih geopolitičkih pozicija masama će servirati svoje priče. Hrvatovanje na različite načine i drugačijih ciljeva. Najmanje nogometnih...
Zašto je HR nogomet tako dekadentan u funkcioniranju? Činjenica da tko može zbriše u inozemne lige slično ukazuje na motivacije onih koji napuštaju zemlju u potrazi za boljim životom u Europi i svijetu. Jest da je materijalna priča među najvažnijih razlozima, ali mnogi će kazati da je problem što u ovako definiranom nogometnom životu ne vide smisao truda i vjere u napredak. Bivši nogometaši koji su iskusili vrhunski euro nogomet, zaziru od karijera u HNL-u ili institucijama. Treneri koji su vani ne žele u domaću ligu jer ti odnosi limitiraju smisao njihova rada.
Vrate se oni kojima je to potreba za revitalizaciju karijere, a nakon što upoznaju folklor domaćeg nogometa u verziji 21. stoljeća, bježe čim se ukaže prilika. Od 1990. krovna kuća HNS bila je nogometno svehrvatska dok politika nije detronizirala ondašnjeg predsjednika Mladena Vedriša. Ekipa koja je izvukla HNS iz FSJ-a nije imala dovoljno vremena da ukorijeni takav nogometni pristup. Prije 30 godina je, dakle, nogomet prestao biti temelj politike HNS-a, nego je politički i društveni interes postao prioritet funkcioniranja HNS-a. Kada se s vrha diktira takav pravac, lako je razumjeti da se do podnožja nogometne hijerarhije sve lakše afirmira “zacrtana politika” i sve teže stručno razvija nogomet.
Zato danas imamo u njemu toliko ne-nogometnog. HNS i posljedično svi daljnji akteri ne vode se stručnim interesima, nema ravnopravnosti odlučivanja, ne funkcionira snaga pravnog čak ni u igri, pa nije ni čudo da se Kodeks ponašanja selektivno koristi. Sve skupa podriva natjecateljsku bit nogometa, strast publike i vjerodostojnost aktera. Prioritet je nametnuti “svoje” ljude u sustavu upravljanja, znati i utjecati na te tijekove i na sudačka pitanja, na izbore izbornika i pozivanja igrača (i) radi transfera, gdje će Hrvatska igrati i kako nažicati HNS-ova sredstva, zaštititi igrače i pitanje sankcija i tako dalje...
Da je reda i dosljednosti, Jarniju ne bi palo napamet javno miješati emocije i odgovoran posao. Ne bi Petković komunicirao javno kao da je s društvom na roštilju. Pogotovo se ne bi cijela država uzjogunila oko toga. Kad se držite pravila i rabite ih, svejedno je li igrač sa Sjevera ili Juga, je li trener “naših” ili “njihovih”, je li sudac dosljedno ne-dobar ili nepodoban utjecajnima, eto tada ovog vašara hrvatovanja i geopolitičkog sukobljavanja na poligonu nogometa, ne bi bilo. Ili bi u marginalnim dozama, kao neizbježni dio tako masovnog sporta.
Tko će to zaustaviti?
Krivac dekadentnog nogometnog ozračja je po definiciji HNS. Nije to počelo od ove vrhuške, no ona je samo nastavila tim mentalitetom nametanja “političkih interesa”. U 21. stoljeću komunikacije, to je groteskno. Zato i kada postupe načelno ispravno, kao u ovom slučaju, nitko im ne vjeruje i ne odobrava jer su senzacionalno nedosljedni. Nije teško razumjeti one koji su ljuti smjenom Jarnija, kao što nije teško razumjeti one koji je odobravaju, a što samo nastavlja dijeliti ovu društvenu-nogometnu zbilju na crno i bijelo. Realan život ne poznaje tu podjelu. Pogotovo u nogometu. Koji povremeno najjače ujedini Hrvatsku zbog nogometa (reprezentacija), ali je u svakodnevici žestoko dijeli kad je anti nogometnih odnosa. Tko će to zaustaviti...?