Jednog dana, bude li pisao vlastite memoare, Nenad Bjelica će posebno, veliko poglavlje, sročiti o svojim osječkim danima. Počeci njegove ozbiljne igračke karijere vezani su uz Gradski vrt.
Veliki talent koji je pokazivao nije mogao proći nezapaženo. Vrstan tehničar, znalac svega onog što je u nogometu potrebno, noseći u sebi gene oca Bože koji je i sam nekoć bio igrač Osijeka, a koji se u to vrijeme zvao Slavonija, grabio je krupnim koracima.
Prošao je Osijekovu školu nogometa, a početkom ratnog vihora koji je zahvatio Hrvatsku dijelio je sudbinu onih mladaca koji su rano u najgore moguće vrijeme dobili prigodu igrati na seniorskoj sceni. Kao i svi mladići u njegovoj dobi morao je odslužiti vojni rok. Bila je tada u Beogradu formirana tzv. sportska četa u koju je i on dospio. Domišljatošću tadašnjeg klupskog čelništva Osijeka trenirao je s igračima beogradskog Partizana, koji je silno zapeo dovesti ga u svoje redove. Međutim, Nenad Bjelica nije dvojio, Osijek je njegov i u njemu je ostao.
Velika generacija
Dok su po gradu na Dravi, Slavoniji i Baranji, većem dijelu Hrvatske, padale neprijateljske granate, nogomet ipak nije umro. Prvo je u nemogućnosti igranja uobičajenog i redovitog prvenstvenog natjecanja formiran turnir “Slobodna Hrvatska ‘91” koji je igran u dva dijela. Prvo u Varaždinu, a potom u Puli.
I ne samo u njima, već i gradovima njihove okolice. A ono pravo natjecanje održano je tek 1992. godine. Bjelica je tada već u društvu s Vladom Bilićem, Ilicom Perićem (vratarima), Robertom Špeharom, Alenom Petrovićem, Željkom Pakasinom, Tomislavom Steinbrücknerom, Davorom Rupnikom, Davorom Bajsićem, Ivicom Kuleševićem, Antunom Labakom, Draganom Vukojom, Damirom Vuicom, Miroslavom Bičanićem, Stjepanom Vranješom, Zoranom Kastelom, Domagojem Ljubičićem..., a pod vodstvom trenera Stjepana Čordaša, bio onaj bez kojeg se udarna momčad ni zamisliti nije mogla.
Milijunski transferi
Da, Osijek je u tom prvenstvu osvojio treće mjesto, a kvalitete njegovog veznjaka nisu mogle proći nezapaženo. U proljeće 1993. postao je član španjolskoj Albacetea i svom klubu, Osijeku, transferom donio u ono vrijeme golemih 800.000 DEM u praznu blagajnu ubrizgavši tako važna novčana sredstva. Sve je to sada prošlost, povijest koja živi u uspomenama. No, nakon što je igrao u Albaceteu, pa Betisu i Las Palmasu, Bjelica se vratio 1999. godine u svoj Osijek. Odigrao je u njemu fantastičnu sezonu, onu u kojoj je Osijek prvi i do sada jedini puta osvojio Hrvatski kup pod trenerskom palicom Stanka Poklepovića, a onda u njenom produžetku s trenerom Stankom Mršićem došao u treće kolo tadašnjeg Kupa UEFA eliminiravši Bröndby, pa Austriju Beč i pokleknuo u Češkoj, s time da je bio i jesenski prvak HNL.
Ali, Bjelica je došao i potpisao ugovor po povratku u Gradski vrt da iz njega može otići ako pronađe transfer u kojem će Osijeku pripasti najmanje milijun DEM. A pronašao se takav, kupio ga je njemački Kaiserslautern 2001. godine prije nastavka proljetnog dijela prvenstva. Novci nakon njegovog transfera su opet klubu ophrvanog neimaštinom dobro došli, ali i presjekli ga u natjecateljskim ambicijama.
- Da je stanje u klubu bilo bolje, da Bjelica nije prodan, bili bismo prvaci Hrvatske - nerijetko su i godinama poslije zborili njegovi tadašnji suigrači Ivica Beljan, Ivo Ergović, Damir Vuica, Bakir Beširević, Almir Turković, Mato Neretljak, Dumitru Mitu...
Bjelica je bio motor te zauvijek zapamćene generacije Bijelo-plavih, vođa i organizator igre. Ljubimac navijača. Iznad grada na Dravi znao je kružiti i zrakoplov koji je iza sebe nebom vukao transparent “Jedan je Bjelica Nenad”! Uvažavanje i ljubav navijača i Bjelice bilo je nešto posebno. Mislilo se, vladat će zauvijek. A onda je puklo...
Navijači Osijeka su na pročelju, na zidu u Willsonovoj ulici koja vodi k stadionu, izradili mural s likom i prezimenima svojih najvećih ljubimaca. Dakako, među njima je bio i Bjelica.
Suočavanje s gnjevom
No, kada je prihvatio poziv Dinama 2018. godine suočio se s gnjevom onih koji su u njemu do tada gledali svog idola. Jednostavno su mural prebojali, izbrisavši ga tako iz svojih sjećanja. Možda su smatrali i nadali se da će Nenad jednog dana opet doći u Osijek. Ovaj puta kao trener. Ali on je izabrao svoj put. Kao što su to godinama činili i neki drugi ponikli u Gradskom vrtu. Odlazili su, samo u posljednja tri desetljeća iz njega, i Davor Šuker, Vlado Kasalo, Mirko Lulić, Alen Petrović, Goran Vlaović, Željko Pakasin, Igor Cvitanović, Domagoj Vida, a svi na istu, novu adresu, onu u Maksimiru. Oprošteno nije jedino Nenadu Bjelici. Barem ne od onih najvatrenijih, u pravilu i najglasnijih i najinovativnijih i iskazivanju ljubavi ili netrpeljivosti naspram otišlih. Svatko ima pravo na svoj stav, mišljenje, a tko će koga (za)voljeti nikome se ne može nametnuti ni zapovijediti. Samo, Bjelica je bio omiljen, ostavljao je srce na travnjaku braneći Bijelo-plave boje, davao najviše što je mogao dati, ni o koga se nije ni očešao, nikoga uvrijedio, dva puta je kao igrač iz Osijeka odlazio i nitko mu to nije zamijerio, ali otkako je postao trener Dinama za te najvatrenije navijače Bijelo-plavih postao je i persona non grata.
Mjehur od sapunice
Uvijek se pred dolazak Dinama vođenog Nenadom Bjelicom u Osijek nametalo pitanje kakav mu se doček sprema. Nije mogao ne čuti pogrde s tribina, ali uvijek je bio profesionalac od glave do pete, pristojan u ophođenju i sa znanima i neznanima, susretljiv, a i svjestan da su mu neki okrenuli leđa. Ljubav za koju se mislilo da je vječna raspukla se kao mjehur od sapunice. Suigrači njegovih generacija nikada mu nisu zamjerili odlazak iz Osijeka u potrazi za novim izazovima u igračkoj karijeri. Ni to što je prihvatio poziv Dinama da trenira njegove Modre. Kad god dođe u grad na Dravi okupiraju ga, stisnu mu ruku, rado s njim popričaju, ali navijači imaju svoj stav...